Početna Magazin Godine Društvo Tribina o otvaranju dnevnog centra za osobe sa demencijom – Penzioneri Beograda podržavaju akciju i iznose lična iskustva

Tribina o otvaranju dnevnog centra za osobe sa demencijom – Penzioneri Beograda podržavaju akciju i iznose lična iskustva

Prvo informisanje šire javnosti o inicijativi i ključnim rezultatima Istraživanja potreba porodica koje imaju dementne članove urađeno je 3. septembra 2014. na Tribini održanoj u Udruženju penzionera Stari grad.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Prvo informisanje šire javnosti o inicijativi i ključnim rezultatima Istraživanja potreba porodica koje imaju dementne članove urađeno je 3. septembra 2014. godine na Tribini održanoj u Beogradu, u Udruženju penzionera Stari grad.

Pozivu na Tribinu su se odazvali aktivisti i članovi udruženja penzionera iz Starog grada, Savskog venca, Vračara i Zemuna, koji su imali ili imaju lična iskustva sa dementnim članovima u porodici ili svom neposrednom okruženju. Oni su, bez izuzetka, podržali inicijativu Udruženja građana „Snaga prijateljstva“ – Amity.Nakon što su sa pažnjom saslušali ključne nalaze, svi su učestvovali u diskusiji. Evo isečaka iz ove diskusije:

„Dobro je da naučim nešto novo o ovoj temi dok sam još pri punoj pameti da bih mogla da pripremim svoju decu na moju demenciju.“

Šta mi u Srbiji imamo (za podršku u zajednici)? – Samo obolele!

Skoro svako od učesnika je iznosio i lična iskustva:

„Zet je morao da ostavi posao da bi brinuo o majci. Nisu mogli (finansijski) da je daju u dom. Sestra se brine za njegovo zdravlje. Ma, ne smeju pola sata da je ostave samu. Stalno plače… sednu da jedu, te sipali ste mi previše, plače, oni odvade, sipali ste mi premalo, opet plače. Trude se… poslali su je da kupi hleb, zna gde je pekara, dali joj tačno para… vratila se kući, plačući – izgubila novac. Stvarno je strašno…“

„Koleginica plaća ženu da bude sa majkom dok je na poslu. Ne može da ostavi posao, mora da živi od nečega. Ona nema mogućnosti nikuda da ode. Popodne je drugo radno vreme za nju. Mora dvorište da drži zaključano… Baka stalno u glavi kuva kazan hrane za decu u ratu…“

„…Koliko demencija izgleda strašno nekome u porodici uverila sam se kada mi je jednom došao ujak (dugo nije bio tu). Pitala sam je (njegovu majku) poznaje li ga. Rekla je: da, ti si moja pokojna sestra. Ujak je počeo da plače…“

„Baka mi je umrla sa 96. U 92 je postala dementna. Umislila da je svi truju, čak i rođene ćerke… verovala je samo meni i bratu.“

„… Sada imam tu muku. U pola 6 ujutru, obiđem jednu, drugu, treću, kupim šta treba, odem kući prošetam psa, pa na posao u Udruženje u 9.“

Zbog svih navedenih i drugih iznetih iskustava, učesnici tribine su izneli da nije dovoljan samo jedan dnevni centar za osobe sa demencijom u Beogradu, već da oni treba da postoje na svakoj opštini.

Na kraju su predstavnici iz sva četiri udruženja tražili da im se dostave kompletni nalazi Istraživanja u elektronskoj formi i anketne upitnike, kako bi i oni inicirali prikupljanje informacija o potrebama dementnih osoba među svojim članstvom.

Ukoliko želite da se upoznate sa nalazima i iznesete svoja iskustva, možete se obratiti Udruženju građana Amity.