Početna Magazin Godine Svedočenje: Moja vojna penzija u 40 tačaka

Svedočenje: Moja vojna penzija u 40 tačaka

Svedočenje: Moja vojna penzija u 40 tačaka

U brojnim reakcijama na naš tekst o problemima vojnih penzionera u Srbiji dobili smo i tekst jednog čitaoca koji je odličan dodatak priči, s obzirom da je pisan iz prve ruke – ruke vojnog penzionera. Kako je bilo služiti u vojsci, i kako je danas u vojnoj penziji…

[maxbutton id=“3″]

 

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ivanović Dragoslav, vojni penzioner iz Beograda, 22 godine radio je u 84. pešadijskom puku, 41. pešadijska divizija. Uz tekst, u pratećem mejlu, pojasnio je:

– Sve napisano je moje iskustvo, a ne da sam to čuo od nekog, itd. Tekst je pisan 2012. godine i slao sam ga državnim istitucijama, a sada sam ga samo dopunio novinama iz pravosuđa. Pisan je na temu diskriminacije vojnih penzionera od dolaska demokratske vlasti do danas. Ne insistiram da tekst objavite. Možete ga urediti a i skratiti. Meni ne smeta…

S obzirom na veoma zanimljivu formu teksta, stil pisanja i informacije u njemu predstavljene, redakcija Penzina odlučila je da tekst objavi u celosti, jer verujemo da bismo bilo kakvom značajnijom intervencijom na tekstu umanjili njegovu vrednost za naše čitaoce.

Ivanović Dragoslav:
Vojni penzioneri u Srbiji

Danas

Država Srbija ima danas oko 45.000* vojnih penzionera. Više od polovine ih živi u Beogradu a u Vojvodini ih ima oko 7.000. Vojni penzioneri su najugroženija grupacija stanovništva države Srbije. Ali, stalno se pojavljuju nove i nove snage koje podižu halabuku na vojne penzionere. Najjači im je adut da je prosečna penzija vojnih penzionera preko 40.000,00 dinara*.

  • * U vreme pisanja teksta 2012. godine bilo je 45.000 vojnih penzionera, da bi do 2015. godine taj broj pao na nešto više od 42.000.
  • ** U vreme pisanja teksta 2012. godine prosečna vojna penzija bila je oko 42.000 dinara, da bi od kraja 2014. godine pala na manje od 41.000 dinara.

Vojne penzionere su stavili na tapet posle 2000. godine, dolaskom tzv. „demokratske vlasti“. Zašto? Na to pitanje ja nemam odgovor. Mogu da nagađam. Jedino znam da smo mi građani ove države koji smo nosili uniformu i služili državama (SFRJ, SRJ, SCG i Srbija), časno i pošteno. Nismo krali, ni lagali, i bili smo zadovoljni onim što su nam davali. Došli smo sada gde smo – u vrlo nezavidan položaj.

Uslovi pod kojim su vojna lica stekla penzije

1. Do 1960. godine vojna lica su bila obavezna da nose uniformu i van radnog vremena. Nisu imali pravo da nose civilno odelo.

2. Do 1974. godine, podoficiri nisu imali pravo da se žene prve tri godine službe. Morali su da stanuju u kasarni a prve dve godine da spavaju u paravanu sa vojnicima. Za njih radno vreme nije postojalo.

3. Do 2000. godine vojna lica su mogla da idu preko granice (u inostranstvo) samo jedanput u dve godine u trajanju od 15 dana. Na bezbednosnu pripremu išla je i supruga, a po povratku u zemlju morao je da podnese pismeni izveštaj šta su videli u stranoj državi za vreme odmora.

4. Do 2000. godine vojna lica nisu imala pravo da se udaljavaju iz grada (garnizona) nezavisno da li su neradni dani, bez odobrenja komandanta.

5. Vojna lica nisu imala pravo da se bavi honorarnim radom, niti da se školuju o svom trošku. To je bilo zabranjeno. Vojska je mali broj vojnih lica naknadno upućivala na školovanje, bilo na vojnu akademiju ili na civilne fakultete.

6. Prekovremeni rad, rad za vreme subote i nedelje i državnog praznika, rad noću, nije plaćan vojnim licima. Isto tako služba dežurstva nije plaćana. Vojna lica su radila duplo od normalnog radnog vremena koje su važile za ostale zaposlene u državi.

7. Samo su vojna lica kupovala uniformu, regresiranu, ali po Ustavu je trebalo da bude besplatna.

8. Vojna lica su stalno bila pod stresom. U svakom trenutku, danju i noću mogla su da dobiju uzbunu i da im bude narušen tok normalnog života, ne samo njima, već i njihovim porodicama. To su posebno trpela deca, jer nisu shvatala kako to otac odjednom negde ode, i nema ga.

9. Vojna lica su živela i radila u gradovima (garnizonima) po potrebi službe i suprotno želji izbora mesta življenja. Prvih šest godina službe vojna lica nisu imala pravo da traže prekomandu – molbom. Nije bilo regulisano ni kada vojno lice može da stekne pravo pa da bira grad u kome će službovati.

Prekomandu po potrebi službe mogao je uvek da dobije i da iz stana ponovo sa porodicom ide u drugi grad i da stanuje u privatnom smeštaju. Civili ne mogu ni da shvate šta to znači prekomanda. Oni treba o tome da pitaju supruge i decu vojnih lica, pa onda da pričaju o privilegijama koje imaju vojni penzioneri.

10. Vojno lice je prosečno polovinu radnog staža provelo na vežbama, na terenu po svim vremenskim uslovima. Na manevrima i vežbama koje su dočaravale ratno stanje, danima bi čučali u rovovima i saobraćajnicama, nezavisno koliko je hladno ili toplo, ili da li je sneg i kiša.

Na terenu nema radnog vremena, radi se od jutra do mraka, a vojna lica dok završe analize dnevnog rada i uobliče zadatke za sutra radni dan nekada potraje do ponoći.

11. Vojna lica su na terenu išli obučeni: u uniformi, sa šlemom, čizmama, opsačem i uprtačem, zaštitnom maskom, automatskom puškom, torbicom sa pet okvira, i starešinskom torbicom. Kako to izgleda, koji je to napor, treba da pitate rezervne starešine koji su bili na vojnim vežbama i manevrima. Za nas, aktivne strešine (vojna lica), to je bilo uobičajeno i normalno.

12. Vojna lica nisu primala 13. platu, a samoupravljači (radnička klasa), sadašnji penzioneri su sebi delili ne samo 13. platu već i 14. i 15. platu.

13. Vojna lica nisu imala standard da mogu da zidaju kuće kako su to radili samoupravljači (radnička klasa), dovoljno je da vidite samo Kaluđericu (predgrađe Beograda). Tamo ni jedan vojni penzioner nema kuću.

14. Svaka kriza u državi obrušavala se na vojna lica. Privredna reforma 1965. godine, kada su prvi put posle rata počeli da otpuštaju radnike kao tehnološki višak, prvo su otpustili supruge vojnih lica pod izgovorom da vojna lica imaju velike plate. Bilo je i drugih razloga.

15. Koliko god da je vojska bila narodna, vojna lica su u načelu bili u sredinama druge nacionalnosti i bili su „stranci“. Zapošljavanje supruga i smeštaj dece u vrtiće bila je misaona imenica. Tako da su vojna lica većinom živela od te jedne plate.

16. Gorčinu vojnog poziva najviše su kusala deca vojnih lica. Na prvom mestu zbog sredine nematernjeg jezika, i drugo, zbog česte promene sedine, usled očeve prekomande. To znatiželjnicima o statusu vojnih penzionera najbolje mogu da objasne ti ljudi, koji su to i preživeli.

17. Vojna lica su bila izopštena iz društva. Udaljena od rodbine i rodnog kraja, „stranci“ u gradu gde su živeli, a samim boravkom i radom u kasarni i u sklopu vojne organizacije potpuno isključeni iz društvenih zbivanja. To su opet najviše osetile supruge i deca kada su pristizala da se zaposle. To je tako i danas sa vojnim penzionerima. Oni nemaju nikakav kredibilitet u društvu da bi im neko zaposlio decu.

18. Većina vojnih penzionera živi od te jedne vojne penzije. General, koliku god da ima penziju, sa ženom i dvoje nezaposlene dece je socijalni slučaj. A šta reći za penzionisanog zastavnika?

19. Vojni penzioneri su najškolovanija grupacija u državi Srbiji. Neka neko iz RF PIO zaposlenih izdvoji isti broj penzionera sa školskom spremom koju imaju vojni penzioneri i visinu radnog staža, pa neka onda upoređuje i diskutuje o statusu vojnih penzionera.

Stambeni status

20. Država Srbija ima najviše izbeglica od svih država u Evropi. Procentualno, najviše izbeglica ima iz korpusa vojnih penzionera. Niko o njima ni reč ne kaže, a to traje dvadeset i pet godina. Smešteni u kasarnama i vojnim hotelima. Ljudi koji su došli bez ičega, već dvadeset i pet godna žive u sobama od desetak kvadrata i kolektivnim WC i kupatilima.

21. U budžetu Republike Srbije za 2008. godinu, u fondu za isplatu vojnih penzija, bila je stavka rashoda (jer se 2,5% izdvaja za rešavanje stambenog pitanja vojnih penzionera) – oko milijardu dinara. Ako je tako bilo svih ovih dvadeset godina, za ta novčana sredstva moglo je da bude potpuno rešeno stambeno pitanje vojnih penzionera. Ta sredstva su trošena za druge namene a vojni penzioneri su trpeli, i dalje trpe, nerešeno stambeno pitanje.

Zdravstveno zbrinjavanje

22. Zdravstveno osiguranje vojnih penzionera je isto tako veoma problematično. Osnovni problem jeste taj što ne postoji zakonska regulativa da vojni penzioneri mogu da znaju šta im sve po zakonu sleduje.

Vojno zdravstvo radi po internim (za vojne penzionere nedostupnim) naređenjima, tako da su prisiljeni da prihvate ono što im medicinsko osoblje dobrom voljom pruži. Kada pitate za neko pravo, odgovor je „tako je naređeno“ i gotovo.

23. Na primarnom (VMC) i na sekundarnom (VMA) nivou lečenja ustaljena je birokratska praksa da se zakazuje pregled. To bi se mogao nazvati – kontrolni pregledi. A to znači da pacijent ima ustanovljenu dijagnozu bolesti, prima terapiju i zakazuje periodični pregled radi dobijanja lekova i praćenja stanja bolesti. To je u redu i tako i treba biti.

Ali, šta biva kada se vojni osiguranik razboli? Kako onda kod lekara? Nije zakazan na VMC ili ako već dobije uput iz VMC-a nije zakazan na VMA. Onda kada je vojnom osiguraniku najpotrebniji lekar, on mu nije dostupan, jer oni rade samo sa zakazanima pacijentima.

Tu je i hitna pomoć (VMA). Ona ima ulogu savetodavnog karaktera. Može se reći da pomažu samo onima koje prime da leže na VMA. Ograničeni su brojem specijalnosti i ne daju međukabinetski uput kako bi pacijent došao do adekvatnog specijaliste da mu dijagnosticira stanje bolesti. Lekar hitne pomoći ne piše recept da pacijent može da odmah nabavi lek ako ide kući. Hitna pomoć ne daje međukabinetski uput da pacijent ode na kabinet dijagnostike da bi snimio oboleli organ. Daju samo savet.

24. Smrtnost vojnih penzionera je u proseku višestruko veća od proseka u državi Srbiji. U 2008. godini bilo je oko 52.000 vojnih penzionera, sada nas ima deset hiljada manje, i to uz priliv novih pezionisanih. Prosečan vek života vojnih penzionera je za osam godina manji u odnosu na ostale građane države Srbije.

25. Za vojne penzionere ne postoji oporavak u banjama i rehabilitacionim centrima kao preventivna zdravstena mera.

Zakidanje na isplati vojnih penzija

26. Vada SRJ je donela Odluku („Sl.list SRJ“, broj 01), od 07. januara 2000. godine, po kojoj je ministar odbrane bio dužan svakog meseca da usklađuje vrednost boda kojim se izražava visina vojne penzije. Ministri odbrane (a bilo ih je više) u priodu od 2000. do 2007. godine, dok je bio na snaži Zakon o Vojsci Jugoslavije, nisu sprovodili tu Odluku a penzije su isplaćivanje u proseku 50% od zakonskih propisa (takozvani „veliki dug“).

27. Savet ministara Srbije i Crne Gore doneo je Uredbu o izmenama i dopunama Uredbe o platama i drugim novčanim primanjim PVL i CL u VJ („Sl. list SCG“ broj 35/2004, od 23.jula 2004. godine). Ovom Uredbom su dodaci koje smo primali kao aktivna vojna lica sada uvedeni i u sadržaj penzije.

Ali, promenili su naglavačke to pravo, tako da su uvećanje penzije dobili za 16% svi oni koji to nisu primali prilikom odlaska u penziju (100% generali i 95% pukovnici) a niži činovi su dobili samo 8%. Da bude veći apsurd, vojni penzioner koji nikada nije bio u trupama, na primer, radio je u namenskoj industriji, dobio je 16% uvećane penzije (takozvani „mali dug“).

28. Član 193. stav 1. Zakon o Vojsci Srbije („Sl. glasnik RS“, br. 116/2007 i 88/2009 ), iz osnova je promenio status vojnim penzionerima. Vojni penzioneri su izmešteni iz vojnih propisa i stavljeni u okvir propisa Republike Srbije. I trebalo je tu promenu regulisati i rešiti. Šta to znači: Član 261. Zakona o Vojsci Jugoslavije je ukinut, a primena Člana 193, stav 1, Zakon o Vojsci Srbije, nije regulisana.

29. Na osnovu Rešenja 01 broj 181-431/08 od 25. januara 2008. godine („Službeni glasnik RS“ broj 20/08), od 19. februara 2008. godine, Direktora RF PIO, prvo usklađivanje vojnih penzija po propisima Republike Srbije, FSOVO nije sproveo (Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika) – takozvani „najnoviji dug“.

30. Član 196. stav 1. Zakon o Vojsci Srbije ( „Sl. glasnik RS“, br. 116/2007 i 88/2009), glasi:

„Propisi za izvršenje ovog zakona doneće se u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona“.

Vlada, Ministarstvo odbrane (MO) ili Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika (FSOVO) trebalo je da regulišu kako će se primenjivati Član 193. stav 1. Zakon o Vojsci Srbije, za usklađivanje penzija vojnim penzionerima. Oni to nisu uradili, ne za 90 dana, nego ni dan danas (danas – 2012. kada je pisan tekst, ali ni danas – 2015. kada je objavljen u Penzinu).

31. Po Zakonu, FSOVO je trebalo da izvrši svođenje Rešenja o penzionisanju vojnim penzionerima, koja su doneta po vojnim propisima, na Rešenja po propisima Republike Srbije na dan zatečenog stanja, a to je 31.12.2007. godine sa vrednošću boda od 9,40 dinara. Oni to nisu uradil ni dan danas i nastale su posledice. Vojni penzioneri su takvim postupanjem stavljeni van zakona.

32. FSOVO je iskonstruisao fantastičnu priču kako bi opravdao svoje nečinjenje, odnosno sproveo naređenje MO i odgovarao na zahteve vojnih penzionera neistinama:

  • a) Neistina br.1. Da član 193. stav 1. Zakona o Vojsci Srbije podrazumeva samo redovno povećanje 01. aprila i 01. oktobra u toku godine, i ne obuhvata vanredno usklađivanje penzija.
  • b) Neistina br. 2. Da je vanredno usklađivanje penzija od 11.06% od 01. januara 2008. godine, dug manje isplaćenih penzija u 2007. godini penzionerima Rpublike Srbije.
  • c) Neistina br. 3. Da su vojni penzioneri dobili povećanje penzija u 2007. godini onoliko koliko im sleduje.
    Da je to neistina evo dokaza – u dnevnom listu Politika, 10.oktobra 2007. godine, državni sekretar u Ministarstvo odbrane Dragan Radulović je rekao da su plate u Vojsci Srbije za 40% manje od zakonom zagarantovane (a to znači i vojne penzije), ali da povećanje neće biti dok se vojni penzioni fond ne izmesti iz vojnog budžeta. A to znači da su vojne penzionere izmestili iz MO sa manjom penzijom od zakonite za 40%.
  • d) Neistina br. 4. Da vojni penzioneri nisu bili u sistemu PIO Republike Srbije, te nas zbog toga ne sleduje usklađivanje penzije za 11,06% od 01. januara 2008. godine. Član 75. Izmena i dopuna Zakona PIO je donet 2005. godine i bio na snazi za 2006, 2007 i 2008. godinu. Bio je donet na osnovu socijalne pravde i negova primena je utvrđivana početkom godine za tekuću godinu.

U 2007. godini postojala su četiri penziona fonda u Republici Srbiji: RF PIO zaposlenih, RF PIO samostalnih delatnosti, RF PIO poljopprivrednika i FSOVO. Od 01. januara 2008. godine prva tri fonda su spojena a FSOVO je bio u istoj zakonskoj regulativi.

Ako izmišljaju neki sistem, u kome vojni penzioneri nisu bili, onda u tom sistemu nisu bili ni penzioneri samostalnih delatnosti, ni poljoprivrednici a oni su dobili povećanje penzija za 11,06% od 01. januara 2008. godine a vojnim penzionerima nije dato povećanje.

Da smo imali Rešenja kao ostali penzioneri, FSOVO ne bi mogao da manipuliše i da izmišlja priče koje nemaju zakonsku podlogu.

33. Istina je samo jedna: da su vojni penzioneri dobili Rešenja o penzionisanju svođenjem Rešenja po vojnim propisima na Rešenja po propisima Republike Srbije (kako je to objasnio pukovnik doc. dr Miloš Miletić, načelnik Odelenja za finansije (J-8) GŠ VS, u svom Komentaru objavljenom u listu „Vojno delo“, proleće 2011), vojni penzioneri bi 1. januara 2008. godine imali Rešenja zakonita da se primeni Član 193. stav 1. Zakon o Vojsci Srbije, te da niko ne posreduje u primeni Rešenja 01 broj 181-431/08 od 25. januara 2008. godine („Službeni glasnik RS“ broj 20/08), od 19. februara 2008.godine, Direktora RF PIO (pogledajte pojašnjenje tačke 33. na kraju teksta).

Vojni penzioneri bez sudske zaštite

34. Za takozvani „veliki dug“ (naveden u tački 26), vojni penzioneri su podnosili zahteve MO u 2003. i 2004. godini. Zatim tužbe, opštinskim sudovima. Na podnošene tužbe za parničenje sudovi su naplaćivali ogromne takse i odbacivali tužbe kao neosnovane. Postoji jedan broj tužbi i u Sudu pravde u Strazburu, ali, sve to uz pomoć neke sile iz senke, miruje.

35. Za takozvani „mali dug“ (naveden u tački 27), 15.000 vojnih penzionera još uvek nije namireno. Rešenja po osnovu te Uredbe doneta su posle četiri godine (2004). Dug je sa kamatama i sudskim troškovima utrostručen. Najveću korist od toga imali su advokati, a najveću štetu građani Srbije, jer je to plaćeno iz Budžeta (porez grđana). Sud je mogao jednom presudom sve to da reši, ali i on je imao nekakav interes, pa sada, posle jedanaest godina, nisu isplatili 1/3 brojnog stanja vojnih penzionera (pogledajte pojašnjenje tačke 35. na kraju teksta).

36. Takozvani „najnoviji dug“ odnosi se na usklađivanje penzija za 11,06% od 1. januara 2008. godine, (naveden u tački 29) koje nije sprovedeno. Na podnete zahteve FSOVO je pisao izmišljenu priču (navedena u tački 32).

Vojni penzioneri su zatim podnosili na desetine hiljada tužbi Upravnom sudu a i Osnovnim sudovima širom države Srbije. Sudovi su se, većinom Osnovni, proglašavali nenedležnim, a Upravni sud i Osnovni sudovi koji su donosili negativne peresude, svi do jednog su prepisivali izmišljenu priču tuženog, tj. FSOVO-a.

Osnovni sudovi nisu imali hrabrosti da zatraže od Vrhovnog kasacionog suda rešavanje ovog spornog pitanja. Upravni sud Srbije nije imao hrabrosti, (tj. zloupotrebio je svoju poziciju i sve presude je donosio na tajnim sednicama), da zakaže bar jednu javnu sednicu pri donošenju presude.

Sada, po sudovima širom Republike Srbije, ima oko 50.000 tužbi, gde već sedam godina srpsko pravosuđe nije bez posla, i vrte vojne penzionere u krug.

Sada Vrhovni kasacioni sud, kao najviša sudska instanca, vrši izuzetno dozvoljene revizije i posle sedam godina vraća sudske sporove na početak, sa konstatacijom da nije usaglašena sudska praksa po ovom pitanju. Država Srbija preko sudske takse i veštačenja pljačka vojne penzionere, plus su izloženi troškovima koje uzimaju advokati.

Zakonom nije dozvoljeno da Vrhovni Kasacioni Sud zauzima pravni stav po bilo kom pitanju, pa i po pitanju vanrednog usklađivanja vojnih penzija za 11,06% od 01. januara 2008. godine, ali usmenim naređenjem sudije osnovnih, viših i apelacionih sudova sada donose presude po nepostojećem stavu Vrhovnog kasacionog suda i presuđuju po tužbama vojnih penzionera zastarevanje tri godine unazad i manje isplaćeni iznos penzije ne 11,06%, već (11,06% – 4,21%), tako da tužocima naplaćuju puni iznos sudske takse, a presuđuju im samo 1/3 zakinutog novca koji traže tužbom.

Ustavni sud je sve podnete ustavne žalbe po ovom pitanju presudio u korist vojnih penzionera, ali nije imao hrabrosti da u svojim Odlukama obaveže pravosuđe kako da trajno reše pitanje 11,06%. On je dve krupne stvari rešio:

  • ozakonio nam je da imamo pravo na usklađivanje penzija za 11,06% od 01. januara 2008. godine kao i svi ostali penzioneri Republike Srbije
  • osporio je tezu Upravnog suda da se posebno vojnim penzionerima utvrdi da su im penzije veće od 60% od prosečne plate u 2007. godini u republici Srbiji.

Ali, Ustavni sud nas je sprečio da se tužbom obratimu sudu u Strazburu.

Epilog

37. Pitam se, ko u državi Srbiji može da stane na kraj ovakvom bezakonju? Vojni penzioneri su stari i nemaju snage da danima sede ispred Vlade ili na autoputu da bi javnost dobila pravu sliku o njima.

38. Ko je utrošio, i za kakve namene, novac namenjen za vojne penzije u periodu od 2000. do 2007. godine? Polovinu novca nismo dobili prema sledovanju.

39. Ko je osporavao isplatu penzija („mali dug“) te je državi napravio štetu oko deset milijardi dinara? Ko je tvorac Uredbe iz 2004. godine, kojom je nagradio vojne penzionere sa visokim činovima a uskratio stečeno pravo vojnim penzionerima nižih činova?

40. Kako srpsko pravosuđe može ovako da postupa i radi nezakonito i nikom ništa?

41. Postoje veliki broj institucija koje se finansiraju iz Budžeta (poreskih obveznika) i imaju obavezu da se brinu o ostarivanju ljudskih prava u Srbiji, ali ćute i ne preduzimaju mere i radnje za se stane na put kršenju ljudskih prava vojnih penzionera.

42. Da li Skupština Srbije ima hrabrosti (zavisna je od Izvršne vlasti) da kršenje ljudskih prava vojnih penzionera stavi na dnevni red i donese neke zakonske mere te, da omogući vojnim penzionerima dostojan život, kako to priliči ljudima u 21. veku.

43.  Zašto Ustavni sud ne postupi po član 106. zakona o Ustavnom sudu koji glasi:

„Kad Ustavni sud utvrdi da nadležni organ nije doneo opšti akt za izvršavanje odredaba Ustava, zakona ili drugog opšteg akta, a bio je dužan da takav opšti akt donese, obavestiće o tome Narodnu skupštinu“.

Ivanović Dragoslav, vojni penzioner iz Beograda

22 godine radio je u 84. pešadijskom puku, 41. pešadijska divizija

Pojašnjenja:

Tačka 33.

Svi penzioneri Republike Srbije (kategorije bivših zaposlenih, samostalnih delatnosti i poljoprivrednika) imali su Rešenja o penzionisanju izražena u ličnim bodovima. Rešenjem 01 broj 181-431/08 od 25. januara 2008. godine („Službeni glasnik RS“ broj 20/08), od 19. februara 2008.godine, Direktora RF PIO (potpisao je VF Lončar), Opšti bod je povećan sa 445,85 dinra na 495,16 dinara.

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. glasnik RS“, br. 34/2003, 64/2004 – odluka USRS, 84/2004 – dr. zakon, 85/2005, 101/2005 – dr. zakon, 63/2006 – odluka USRS, 5/2009, 107/2009 ) Član 61. glasi:

„Visina starosne i invalidske penzije određuje se tako što se lični bodovi pomnože sa vrednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava.“

Da su vojni penzioneri imali Rešenja o penzionisanju u ličnim bodovima na dan 1. januar 2008. godine, dobili bi vanredno povećanje penzija za 11,06% kao i svi ostali penzioneri u Republici Srbiji. Suština celog problema sada sa isplatom penzija vojnim penzionerima je u tome što nemaju Rešenja o penzionisanju (postojeća su stavljena van snage sa danom 31.12.2007. godine od kada je prestao da važi Zakon o Vojsci Jugoslavije), pa onda oni manipulišu i isplaćuju nam penzije onoliko koliko se kome prohte.

Možete da zamislite da na hiljade sudija, isto toliko i advokata, i verovatno manji broj sudskih veštaka, koji u sudskim parničnim postupcima obračunavaju dug (manje isplaćeni deo vojnih penzija po osnovu vanrednog povećaja od 11,06%) u bodovima (tzv. vojnim bodovima) koji ne postoje od 1. januara 2008. godine.

Vrhovni kasacioni sud je usmeno naredio (možda i pismeno) svim sudovima da u parničnim postupcima presuđuju zastarelost od tri godine i obračunavaju dug na vrednost nepostojećeg boda od 9,02 dinara. Oni tvrde da je bod postojao 1. januara 2008. godine, to samo lud može da prihvati. Ali važi zakon jačeg, itd.

Tačka 35.

Decembra 2007. godine, Ministarstvo odbrane je donelo nova Rešenja o penzionisanju svim vojnim penzionerima gde im je uvećan penzijski osnov za regres, topli obrok i trupne i ostale dodatke koje su imali tokom aktivne službe.

Rešenja su bila pravosnažna od 1. avgusta 2004. godine, a po istim je počela isplata penzija od 1. decembra 2007. godine. Manje isplaćeni iznos penzija bio je u periodu od 1. avgusta 2004. do 30. novembra 2007. godine. Ravno 40 meseci.

Država to nije htela legalno da isplati, već smo to naplatili u parničnom postupku sudskim putem, prisilno.

Međutim, jedna trećina vojnih penzionera ni do dana današnjeg nije tužila i nije naplatila dug od države. Možete zamisliti kakva je to država Srbija koja po svojim Rešenjima neće da isplati građane već moraju da se tuže. Advokati su pored sudskih troškova uzimli i 15% od dobijenog novca presudom. Ko je sve imao koristi od ovakovog postupanja nadležnih državnih organa nije teško pogoditi. Bilo šta više da napišem mogu samo ići u mutne vode.