Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Slavko (Velika Plana): Putopisna priča o putovanju po Srbiji

Slavko (Velika Plana): Putopisna priča o putovanju po Srbiji

Slavko (Velika Plana): Putopisna priča o putovanju po Srbiji

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja putopisna priča iz Srbije“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Dule 021, Mileseva monastery

Kao što dete neodoljivo voli svoju majku, kao što ozebao čovek željno očekuje toplo proleće, kao što žedan putnik jedva čeka da naiđe na kladenac da se napije hladne vode, tako rodoljub, zaljubljenik u svoju otadžbinu, istinski želi da upozna njene lepote, zanimljivosti, svetilišta, fabrička postrojenja, gradove i sela, planine, banje, istorijska mesta… Iz tih razloga se organizuju ekskurzije – za učenike, za zaposlene i za penzionere.

Jedan ogranak Sindikata penzionera Srbije, organizovano je krenuo na putovanje po jednom zanimljivom i znatnom delu naše zemlje. Naš plan se sastojao u sledećem: posetiti nekoliko manastira Ovčarsko-kablarske klisure na kojoj se nalazi 12 manastira (od kojih su dva pećinska). Oni su poznati po tome što zajedno čine Srpsku Svetu goru. Dalje, planirano je da se zadržimo na Zlatiboru, da posetimo Drvengrad i Šargansku prugu. Kao finale ekskurzije, planirano je da posetimo čuveni manastir Mileševu i pribojski manastir Banju.

Kako je i dogovoreno, „naš“ autobus je parkiran ispred velikoplanjanskog Pozorišta u 6 časova i 30 minuta. Sastav putnika je: 25 žena i 15 muškaraca. Bilo je zanimljivo gledati neke naše saputnice koje su se tako organizozale kao da će se na putu zadržati čitav mesec dana. Tri penzionerke, sve tri udovice, jednom rukom nose veliki kofer, a drugom putnu torbu, a preko ramena tašnicu. Sve tri se zajapurile i zadihale što od odeće, što od teških kofera i torbi. Neko ih upita:

– Kuda ste krenule sa tim koferima i torbama?

– Pa, na ekskurziju.

– Ovo je dvodnevna ekskurzija, a ne dvomesečna.

One, kao da tek sada dolaze k sebi, ne odgovoriše ništa. Polazak autobusa bio je tačno u 7.00 časova.

Istovremeno, oživeše i priče u autobusu. Jedna će, reklo bi se, sa blagom ironijom, primetiti:

– O, gospođo Jelena, kako smo se jutros lepo doterali!

– Meni kažeš,Zoro?

– Da,da. Tebi, Jelena, tebi! O, kako ti je lepo doterana kosa! Pa, vidi ti nje, kakvu ima lepu ogrlicu, pa tako divno odabranu garderobu… A je li, boga ti, koliko ima od smrti tvog muža?

– Dve godine i dva meseca.

– Šta ćeš, moja Jelo! Gledaj ti, blago meni, da nađeš nekog tako, više dobrog, nego baš dopadljivog penzionera. Znaš kako se kaže: „Teško samcu i na vagancu!“

– Joj, Zoro moja, i ja isto tako mislim. Nadam se da ću nekome zapeti za oko. Šta mi fali? Lepa sam, pa i još sam mlada. Šta je to 60 i neka godina, je l’ tako?… No, ako mi niko ne priđe, gledaj, Zoro moja, da me upoznaš sa nekim. Znaš i sama, imam stan u gradu, moji sinovi vrlo malo misle o meni. Udala bih se ma gde bilo, a moji sinovi Marinko i Ljubinko, neka misle o meni šta god hoće. Oni imaju svoj, a ja svoj život. I – molim lepo!

Od ovčarsko-kablarskih manastira posetili smo manastir Sveta Trojica, Vavedenje, Nikolje i Blagoveštenje. Lepota i važnost ovih manastira privlači posebnu pažnju i domaćih i stranih turista i znatiželjnika. U sva četiri manastira smo veoma lepo primljeni. Prenoćili smo u manastiru Nikolje. Kada smo bili na okupu u manastirskoj trpezariji, veoma ljubazna i obrazovana igumanija odgovarala je na naša pitanja. A kada je završila svoje izlaganje o monaškom životu danas, i o potrebi i neophodnosti produhovljenja i vraćanja svojoj veri, postavio sam joj pitanje:

– Dozvolite,mati igumanija, da Vam postavim jedno pitanje.

– Pitajte, brate, pitajte sve što Vas interesuje.

– Među nama je jedna gospođa koja je raskinula brak, pa bi želela da se zamonaši.

Igumanija, pogledavši me svojim pametnim očima, reče:

– Neka se zainteresovana sestra javi, pa da vidimo o čemu se radi.

– Suzana, gde si? – upitah glasnije.

– Ovde sam – odgovori Suzana i priđe bliže igumaniji i meni.

– Šta to čujem? Vi želite da se zamonašite?

– Da,mati. Znate, razvela sam se jep moj muž nije želeo ništa od onog što ja želim. On je hteo da ja samo budem kući, a on da ide gde mu je volja.

– Znači, sestro, Vi želite da budete monahinja?

– Da, mati… Volela bih da se zamonašim.

– Dobro, a znate li čega sve treba da se odreknete i šta sve treba da ispunite da biste postali monahinja?

– Znam… Prvo bih bila iskušenica dve godine, a posle tog perioda, postala bih monahinja.

– Ne samo to, sestro. I kao iskušenica i kao monahinja morate se držati strogih monaških pravila. Na primer, svaka iskušenica i monahinja dobijaju određeno poslušanje. Sve što se radi, radi se bez roptanja, bez ljutnje, bez davanja primedbi.

– Volim, mati, našu pravoslavnu veru. Volela bih da budem monahinja kako bih čitav svoj život posvetila Bogu, ali pod jednim malim uslovom, a to je da mogu povremeno da izađem iz manastira. Znate,volim da idem na vašare, slaninijade, roštiljijade, kupusijade… Volim masna i slasna jela, a volim pomalo i popiti, volim da đuskam, da pevam i da se veselim. Život je to,znate; kratko traje, pa ga treba dobro iskoristiti.

Igumanija se prekrsti i ne sačekavši da Suzana završi sa svojim „izlaganjem“, bez reči napusti mesto razgovora. Bilo nam je svima jasno zašto se igumanija prekrstila i zašto se povukla. To jedino Suzani nije bilo jasno.

Prenoćili smo u konaku manastira Nikolje. Bili smo zadivljeni čistoćom i urednošću u svakom pogledu. Sve je bilo na svom mestu, svaka stvarčica je odgovarala svojoj nameni. Monahinje su predusretljive i ljubazne, ali sve što rade sa gostima, svodi se na zvaničnost, skromnost i odmerenost. Pri ulasku u manastirske sobe, neke naše putnice su se, tako da kažem, „raskokodakale“ ne shvatajući gde se nalaze. Intervenisao sam da ne viču, da se ne kikoću i da se ne smeju preglasno jep to urušava manastirsku tišinu, red i dostojanstvo. Naša Suzana, kandidatkinja za monahinju, prednjačila je u preglasnom smehu i kikotu.

Ustali smo u šest sati da bismo se pripremili za jutarnju službu u manastiru. Sunčevi zraci probijali su se kroz krošnje lipa, topola i jela. Svežina i svežina… Napismo se mirisnog i svežeg jutarnjeg vazduha. Ptice su lepršale veselo opijene jutarnjim dahom. Dve veverice izvodile su vratolomne akrobacije na granama jela u manastirskom dvorištu. Tada zabrujaše manastirska zvona sa svih zvonara. Zvona su različite akustičnosti, ali, činilo mi se, da su tako podešena da skupa čine specijalni orkestar. Milozvučni zvuci ispunjavali su celu Ovčarsko-kablarsku klisuru, pa i dalje. Činilo mi se da prisustvujem nebeskom orkestru. Orkestru koji prenosi Svevišnjem naše molitve.

Monasi i monahinje užurbano žure na molitvu, na jutarnju službu. Mnogo svetlosti. Sunce sa dalekog nebeskog svoda obasja celu kotlinu visoko odskočivši na čistom nebeskom plavetnilu. A blagi vetrić, na svojim nevidljivim krilima, poslušno donosi sa okolnih planina svežinu i miris cveća i drugog aromatskog bilja. Osećao sam kako mi se pluća šire, kako nesmetano dišem i kako osećam lakoću celog organizma.

U 10 sati narednog dana, stigli smo na Zlatibor. Zlatibor je planinski, turistički, nadaleko čuveni kraj. Dobio je ime po borovima koji, kada se gledaju izdaleka, zrače zlatastom bojom, bojom koja celom kraju daje karakterističan sjaj i lepotu. Čini mi se da su suvišne ljudske reči pohvala i opisa njegovih blagodeti i lepota. Zlatibor sam vrlo jasno govori o sebi.

Pošto smo se dogovorili o vremenu zadržavanja na ovoj lepoti,  mnogi moji saputnici krenuli su u potragu za zlatiborskim specijalitetima (zlatiborski kajmak, sir, pršuta, kobasica, med…), a moj kolega Branko Milosavljević, profesor srpskog jezika i književnosti, i ja, pošli smo da posmatramo velike prostore livada na kojim je, tu i tamo, paslo nekoliko stada ovaca, koza, goveda i konja. Osećaj je bio izvanredan. Topli planinski vetrić razmaženo se igrao našom kosom, umivao nam lice i ispunjavao naša pluća mirisima zlatiborskog cveća i trava. Ali, pored svega, mučilo nas je jedno veliko pitanje, pitanje na koje nikada nećemo dobiti odgovor: Zašto su mnogi mladi, pa i stariji, napustili ova divna prostranstva da bi u gradu našli zaposlenje i da bi tako lakše i lepše živeli? A kud će lepše od života na Zlatiboru?…

Impozantna je bila poseta Drvengradu, kreaciji čuvenog Emira, u pravoslavlju „narečenog“ Nemanje Kusturice, ostaće nam u nezaboravnom sećanju. Kao što mu ime kaže, grad je napravljen od drvenih greda i dasaka. Nekoliko kuća i jedna ulica. Na kraju ulice – crkva posvećena Svetom Savi. Na njenoj fasadi, velika ikona ovog prosvetitelja.

Naš program boravka na Zlatiboru bila je poseta Šarganu i šarganskoj pruzi uskog koloseka… Vožnja Ćirom…
Smer našeg daljeg putovanja je: Zlatibor, Nova Varoš, Kokin Brod, Prijepolje sa primarnim ciljem posete manastiru Mileševa.

Zadivljen sam prirodnim lepotama ovih krajeva. Kratko se zadržavamo na Kokinom Brodu. Od Kokinog Broda do daleko, prostire se veoma dugačko veštačko jezero, silni rezervoar za vodovode i čistu pijaću vodu. Čim smo se iskrcali iz autobusa, moj kolega Branko Milosavljević i ja, prošetali smo se obalom jezera. Dvogledom smo posmatrali i jezero i okolinu. Dan je sunčan, ali je temperatura veoma prijatna kao da nas prati zlatiborski vetrić, prijatan i blag, nama putnicima drag.

Ostali putnici kao da nisu marili za lepote ovog divnog predela; ušli su u restoran. Četiri starije gospođe poručile su pljeskavice i i ćevape iako smo se dogovorili da se ovde zadržavamo samo 15 minuta. Kada sam uzviknuo: „Pokret!“, svi su se putnici ukrcali u autobus. Na pitanje jesmo li svi ušli, gotovo dobih horski odgovor: „Svi smo ovde, sem Stane, Zore, Jele i Suzane.“

Četiri gospođe pojaviše se u autobusu nakon dugih 45 minuta našeg čekanja. Pošto im uputih reči opomene, krenusmo dalje.

Od Kokinog Broda, magistrala vodi do Prijepolja i dalje, kroz Crnu Goru… Iz Prijepolja uputismo se nešto užim asfaltnim putem prema manastiru Mileševi. Ovaj manastir se nalazi u sendviču dveju planina Jadovnika i Zlatara, na obali rečice Mileševke, zadužbina srpskog kralja Vladislava, sina Prvovenčanog kralja Stefana, podignut sa namerom da mu bude mauzolej, njemu i njegovom stricu Savi.

Dočeka nas čista, travnata manastirska porta sa negovanim alejama cveća. A manastir, sav odeven u belo, dočekuje nas svečano i dostojanstveno. Enterijer manastira miriše na tamjan i na srednjovekovnu srpsku kulturu. Besprekorni obrisi zidnih fasada i pelistera, upornih nosača čitave krovne konstrukcije i kupola i lukova koji streme u visine, privlače pažnju arhitektonskom lepotom i savršenstvom. Mileševa je izgrađena po uzoru na Žiču, zadužbinu Vladislavljevog oca Prvovenčanog.

Mileševa je bila u celosti oslikana divnim freskama. O lepoti mileševskih fresaka jasno nam svedoči predivna freska – lik Belog Anđela. Godine 1951, na izložbi u Parizu, freske srpskih manastira zauzimaju prvo mesto sa naglaskom da je freskolik Belog Anđela dosad nešto neviđeno. Po spaljivanju moštiju Svetog Save na Vračaru 1594. godine, Turci su srušili manastir Mileševu krajem XVIII veka. Posle sedam godina, Mileševa je obnovljena i pokrivena olovom, sredstvima ruskog cara.

Kada su kralj Vladislav i njegova žena Beloslava doneli telo Svetog Save iz Bugarske i smestili ga u pripravljen sarkofag, ugled ovog manastira je znatno porastao, pa je po značaju rangiran odmah iza Studenice i Žiče. Uprkos velikim stradanjima, Mileševa i dan-danas stoji kao neuništivi feniks koji je uvek ustajao i iz pepela se obnavljao.
Od dragocenosti i istorijskih vrednosti valja napomenuti da se u manastirskoj riznici čuvaju povelje: kralja Uroša I, Povelja Stefana despota Lazarevića i ruskog patrijarha Nikona. U riznici smo još videli krst Svetog Save, žezlo Svetog Save, ćivot i ruku Svetog Save i rusko zvono, dar Andreja Kozicina teško devet tona povodom 800 godina Mileševe.

Na kraju našeg putovanja po Srbiji, posetili smo Priboj na Limu. To je divan grad sa svojim ukusno uređenim ulicama, parkovima, sportskim terenima, industrijskim postrojenjima… A nas je posebno interesovao manastir Banja koji daje poseban ton ovom predivnom kraju.

Ovim se završio program našeg putovanja po izuzetno dopadljivim i značajnim turističkim, kulturnim, duhovnim i istorijskim mestima Srbije.

Slavko Jokić, 73 godine
profesor u penziji, Velika Plana


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“