Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Slavka Saša (Beograd): Put u Grčku

Slavka Saša (Beograd): Put u Grčku

Slavka Saša (Beograd): Put u Grčku

Priča sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“

Fotografija: Oh… des mouettes, 6IIne8, Flikckr

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kada bi svitanje počelo da otvara dan, a razgrće noć, umeli smo kasno da se rastajemo. To beše naša mladost.
Naš život bio bi ispisan na osam stotina strana. U njima bi bile ispisane sve radosti, tuge i drame, a mi dođosmo do osamdesete grane. Osamdeset godina se znamo. Iste smo godine rođeni. Svu radost bratsku, kumovsko i drugarsko poštovanje, pružamo jedni drugima.

Sećam se kako nam je detinjstvo bilo lepo.

Njihovo selo Matejevac, a moja stanica Matejevac, koja je tri kilometara udaljena od sela. Nije postojala granica za naše druženje. Osnovnu školu završila sam u tom selu. Bio je rat. Nije nas u grupi bilo mnogo. Izdvojili smo se iz razreda nas nekolicina: Dragoslav, Triva, Ljilja, Mara, Svetlana, Rajko, Saša i pas Luća. Kada sam bila sa njima, osećala sam radost kao da mi je puna kuća. Sećam se: idem prugom, voz projuri, sa sirenom se stapa, na ruke rukavica meka, potok Matejevački preskačem, presušila Matejevačka reka.

Da li je stanica ili selo, druženja su nastupala veselo. Od roditelja nismo ništa tražili. Živeli smo tako, sedali na majčinu dušicu, gde vetar pirka lako, šutirali krpenjaču, slušali vrabaca glas, pričali priče, rado trčali i hodali da nam se ne povije stas. Te divne sedeljke, gde trava miriše, naročito čiste i lepe posle kiše. Uživali smo da gledamo dugine boje i poljsko cveće rascvetano svih njiva, tad je moja duša volela da sniva.

Danas nam je osamdeset godina. Sastali smo se da proslavimo.

Seda kosa. Još čili. Zapevajmo ne žaleći danas za iščezlom nadom. Uz pune čaše, budimo češće zajedno, izmiče vreme naše.

Dogovorismo se. Idemo grupno na grčko more. Zašto moramo da brinemo, da tugujemo, kad možemo da drugujemo. Vesele reči mogu da se vrate u naša usta, tako bi nestala briga pusta.

Odlučismo se da putujemo autobusom na more. Putuje se dugo, a sedišta neudobna. Kad se more pojavi, sva se tegoba zaboravi. Zaboravi se neprospavana noć, more ti daje divnu moć.

Galebovi beli oko trajekta lete, razdragani žele da nas na mladost sete. Galebovi lete do neba, a onda u letu spuste se, zgrabe parče hleba. Lete u jatu, brod prate, na pola puta doku se vrate.
Vrate se u luku, u jatu krešte i stvaraju buku.
Čekaju sledeću grupu turista. Galebovi u grupi, možda i trista. Lete do neba i opet traže komad hleba.

Ispred mog oka, mog pogleda, sija plavetnilo mora. Talasi valoviti pokazuju da more hoda. Prostranstvo mora spaja se sa visinom nebeskog svoda. Zora u jutro pruža zrake. Oblaci dodiruju more, talasi miluju oblake. Trajektom stigosmo na Tasos. Mesto malo, prelepo, za uživanje. Plaža divna, čista.

Po danu, sunčevi zraci čine da nam boravak bude lep. Ovakav užitak može samo da se poželi. Osveženi, okupani u moru, postajemo krep. Tamne naše bore izjednačiše se sa tenom naših lica. Sunčevi zraci divno žare. Na plaži, sunčaju se moje drugarice i drugari. Naša tela nisu više jedra. Na sve strane lepota jedrosti i mladosti zrači.

Moje društvo kaže u glas:
„Skidaj krpe, nemoj da se stidiš ili beži u vodu, od ovolike jare, mogu opekotine da se jave.“

Gledam more, ogromno prostranstvo vode. U njemu se sunce ogleda po danu, u noći – mesečeva senka lebdi. Kad sunčevi zraci granu, mesečeva senka nestaje. Kad je sumrak, uživala sam da posmatram to divno grčko more.

Raspoloženje kod mog društva je vedro. Sunčevi zraci i lepo vreme doprinose da radost uđe u vene.

Lepo je putovati brodom kada je nebo čisto, a more mirno. Posle izvesnog vremena, dođosmo u Paraliju, predivan grad. Pun turista. Na sve strane pesma se čuje. Pesma i cika mog društva do zore odjekuje.

Vetar sa Olimpa pomaže da morski talasi pretvaraju penu u srebrne niti. Talasi, kao ptice u letu, prelaze preko naših tela od jutra do mraka. Rasteruju vrućinu i štite of sunčevih zraka.

Nedaleko od mora, Olimp uzdignute glave, sa belom kapom, pod snegom, gorostasno stoji, posmatra nas, kao da kaže:
„Ova zima na mom telu, ove pahulje bele… ledene, nisu namenjene vama, za vas je toplo more, kupajte se do zore, samo pazite da vam tela ne izgore“.

Posle divnog letovanja, lepe misli ostaju u glavi. Nismo dozvolili da našu tugu, zbog naših godina, briga slavi.
Volimo kreštanje galebova, volimo mirno more i sunčan dan. Volimo planine od kamena i putovanje brodom, u listanju vremena, srećni i veseli vratismo se u realnost života, u naš Beograd.

Za rastanak
Zapevajmo pesmu što pevamo, nekad kradom:
Dragi kume Dragoslave, ti pevaš kao tvoja mati,
Zapevaj starogradske pesme,
Ja ću pokušati da te moj glas prati.

Još jednom hoće srce da vam kaže.
Na današnji dan godine su ove draže,
Imamo potomke, duša ih voli.
To što volimo galebove, duša ne vara,
Potomstvo nam uvek radost stvara.

14. septembar 2013. godine, Beograd


Slavka Saša Kostić, 82 godine
Članica Crvenog krsta Savski venac, Beograd


Ovo je jedna od priča koje su pristigle na 1. konkurs za najbolju putopisnu priču starijih koji je trajao od 1.1. do 1.3.2015. godine. Konkurs je zajednički projekat UG „Snaga prijateljstva – Amity“ i Bebe Kuka čiji je cilj promovisanje aktivnog starenja.
Linkove ka ostalim pričama sa Konkursa koje su objavljene na Penzinu možete naći u tekstu

Putopisne priče sa 1. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih