Reforma penzija države u tranziciji – koji je pravi put?

Reforma penzija države u tranziciji – koji je pravi put?
Hoće li biti penzija u 21. veku? Ne gatajte o budućnosti - čitajte Penzin!

Bosna i Hercegovina je država u tranziciji i to na njenom početku prema tržišnom, kapitalističkom sistemu. Jedna od najkrupnijih tema veznih za pravac i tempo tranzicijie je pitanje: kuda s penzijskim sistemom – piše Zijad Krnjić, direktor Zavoda za penziono/mirovinsko i invalidsko osiguranje Federacije Bosne i Hercegovine za Poligon, a Penzin prenosi ovaj tekst u celosti, u originalu (na jekavici).

Demografska kretanja su već u zoni za „zabrinuti se“. U zadnjih par godina je prirodni priraštaj stanovništva (razlika između nataliteta i mortaliteta) blizu nule, Prema statističkim procjenama, od 2012. natalitet je čak i negativan što znači da se broj stanovnika po tom osnovu čak i smanjuje.

Istovremeno, prosječna dužina životnog vijeka je sve veća. Izražena visoka stopa nezaposlenosti, smanjenje učešća radnoaktivnog stanovništva u ukupnom stanovništvu s vrlo izvjesnom perspektivom da se taj omjer sigurno,u narednim decenijama, dalje pogoršava, daje signal za uzbunu.

Penzijski sistem u svijetu egzistira u nekoliko osnovnih modela među kojima je i onaj u kome nema penzija. Postoje sitemi, međugeneracijske solidarnosti, kombinirani sistemi obaveznog osigurnja-međugeneracijska solidarnost i obavezne štednje, kombinirani sistemi obaveznog penzijskog osiguranja i dobrovoljne štednje te dobrovoljna štednja na tržišnoj osnovi.

Bosna i Hercegovina je, kao i sve države bivše SFRJ i Istočne Evrope, iz socijalizma izišla s sistemom međugeneracijske solidarnosti. On funkcionira na način da su prihodi za penzije osiguravaju iz obaveznog doprinosa za PIO iz bruto plate, a visina penzije se određuje na temelju broja godina staža i prosječne visine plate koju je osiguranik ostvario u svom radnom vijeku.

Kolokvijalno rečeno sistem u finansijskom smislu funkcionira na principu „protočnog bojlera“ što se kod kritičara takvog sistema navodi kao jedna od najvećih mana, pri tome zaboravljajući da i budžeti država funkcioniraju na istom principu.

U zadnjih desetak godina se raspravlja o reformi tog sistema i popularizira tzv. kapitalizirajuća štednja kao dugoročno rješenje. Takav model su međunarodne finansijske institucije uspjele nametnuti nekim državama, naprimjer, Slovačkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.

Kao prednost tog modela ističe se da svaki osiguranik ima svoj račun dugoročne štednje koji mora predati nekom od registriranih fondova penzijskog osiguranja, a ovaj ta sredstva pametnim ulaganjem oplođuje i uvećava.

Prema iskustvima Mađarske i Hrvatske takav sistem je funkcionirao zadnjih desetak godina na način da se od doprinosa za PIO odvajao jedan dio (u Hrvatskoj trećina) koji je uplaćivan u penzijske fondove, a drugi – veći dio, je išao na isplatu tekućih penzija.

Kako se u brzini reforme, ili namjerno, zaboravio tzv.“tranzicijski trošak“odnosno da će za isplatu penzija trebati osigurati neka druga sredstva kao zamjena za ona usmjerena penzijskim fondovima, odmah se pojavio nedostatak sredstava za isplatu penzija koji je pao na teret državnog budžeta koji se, naravno, morao zaduživati i to u glavnini od tih istih penzijskih fondova.

Rezultat je bio da sredstva prikupljena po sili zakona idu u penzijske investicijske fondove, a oni ih (ogromnu većinu) pod određebnim kamatnim interesom pozajmljuju državi da bi ona mogla isplatiti penzije, a s razlikom se „igraju“ na berzi. Mislim da je jasno vidljivo ko je tu jedini dobitnik. Mađarska je imala snage da prije par godina prekine s tim modelom dok se Hrvatska i dalje u velikoj mjeri zadužuje za isplate penzija.

Niz zadnjih godina je sistem međugeneracijske solidarnosti predmet negativne propagande, proglašava se anahronim i sl., a nude se rješenja u ulaganju doprinosa u raznorazne fondove koji će njima upravljati i (kao) oplođivati ih kako bi budući penzioner evntualno dobio veću penziju.

Istovremeno se kao sigurno i dobro rješenje propagira tzv. kapitalizirajuća štednja, odnosno ulaganje dijela, a vremenom cijelog doprinosa za penzijsko osiguranje u penzijske fondove,koji će ta ulaganja investiranjem i špekuliranjem uvećavati. Pri tom, čini se namjerno, zaboravljaju rizici kao što su mogući gubici na pogrešnim investiranjima, mogućnosti gubitaka u „hazarderskom“ špekuliranju novcem iz fondova, mogući su gubici zbog kriminilanih poslova kojima su ti fondovi takođe izloženi.

Svjetska dužnička kriza, koja je inicirana krizom hipotekarnih kredita u SAD 2008., razotkrila je sve posljedice nabrojanih rizika. Odjednom se pokazalo da je realna vrijednost portfolia tih penzijskih fondova nevjerovatnih 5,6,10% od nominalne. Sjetimo se američkog giganta u toj branši AIG kojeg je morala spašavati američka vlada da bi se mogle isplaćivati penzije.

Od ključne važnosti je činjenica da se realna vrijednost penzija koje se decenijama ulažu u penzijske fondove, kada dođe vrijeme korištenja, opet mora alimentirati iz tekućeg BDP-a. Ne može se svježe mlijeko, toplotna energija za zagrijavanje stana penzionera, koncert koji on hoće pogledati, decenijama držati u „šteku“.

Bez ambicije da dajem konačan sud šta je dugoročno bolje za pojedinaca i društvo, namjera mi je bila da ukažem da sve modele treba pažljivo istražiti,a ne padati pod utisak crno-bijele propagande.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *