Početna Magazin Godine Društvo Prof. dr Mihajlo M. Mitrović: Nacionalna strategija o starenju – dokument koji se ne poštuje

Prof. dr Mihajlo M. Mitrović: Nacionalna strategija o starenju – dokument koji se ne poštuje

Prof. dr Mihajlo M. Mitrović: Nacionalna strategija o starenju – dokument koji se ne poštuje

Prof. dr Mihajlo M. Mitrović piše o kulturi starenja koju bi Srbija trebalo da neguje, o nasilju nad starima koje je prisutno u našem društvu i o posledicama koje ekonomske mere ostavljaju na psihofizičko zdravlje starijih osoba.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija iz teksta Zlostavljanje starih

Na IX međunarodnom gerontološkom kongresu u Vrnjačkoj Banji, 2014. godine, prihvaćen je pojam „kultura starenja“, promovisan u Madridu. Namera je da politički programi uvaže potrebe starih osoba. Kultura starenja obuhvata kulturu rada i učenja i povezanost među različitim generacijama. Osnov učenja se zasniva na gerontologiji (društvenoj) i gerijatriji (medicinskoj) nauci. Profesionalna edukacija i istraživanje treba da obezbede pristup informacijama i obukama, kako bi se unapredilo staranje o starim osobama.

Zamišljeno je da regionalne komisije unutar sistema Ujedinjenih nacija (UN) omoguće primenu globalno usvojenih političkih programa iz regionalne perspektive. Srbija pripada regionu UNECE (Ekonomska komisija UN za Evropu). Starenje populacije je značajna odlika regiona.

Uvod u Ustav Svetske zdravstvene organizacije (SZO) iz 1948. godine odnosi se na obezbeđenje kvaliteta života starijih osoba „kao stanje fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći“. Starije osobe imaju pravo na kontinuiranu negu koja se sastoji iz osnovne nege, nege u kući i palijativne nege. One mogu da biraju da žive u svom domu ili da budu smeštene u odgovarajuće institucije. Mora im se sačuvati dostojanstvo i individualnost. Sigurno je da ovako složeni zahtevi uključuju multidisciplinarni pristup, pre svega, u odnosu na gerontološki i gerijatrijski pristup.

Naša zemlja je potpisnica mnogih konvencija, deklaracija, akcionih planova i dr. koje je usvojila u pogledu starosti i starenja, i to ne samo kao stručnu i naučnu, nego i kao političku i civilizacijsku obavezu. Naša stručna i naučna misao godinama učestvuje u svetu i u sopstvenoj zemlji, analizirajući najbitnije izazove u pogledu socijalne zaštite, zdravlja i blagostanja, odnosno normalizovanje starenja. Bečka ministarska konferencija (2013) u svom programu je osmislila prioritete kao što su npr. politički izveštaji bazirani na dokazima koji su povezani sa konkretnim problemima u određenim oblastima, kao zdravstvo, nasilje itd. Naši predstavnici su učestvovali u izradi Madridske, Lionske, Osnabričke i Bečke deklaracije.

Kultura starenja podrazumeva proces koji traje čitavog čovekovog života. Naravno da pojam vremena nije isti u različitim kulturama i religijama. U bramanskoj kulturi, vremenske razmere su kosmičke veličine, savremeni svet se koristi solarnim i geološkim razmerama.

Starije osobe se suočavaju sa svojom prošlošću i dosta neizvesnom budućnošću. Sadašnjost ih opterećuje fizičkim, materijalnim i emotivnim problemima. Odlaskom u penziju nastaje ogromna praznina u svakodnevnom životu. U ruralnim sredinama, pojedinac nastavlja da radi dok može. Starije osobe vole da pričaju o svojoj prošlosti, jedno od objašnjenja je da traže razlog svog postojanja.

Odnos prema starenju i starim osobama postoji u svim religijama i zasniva se na principima poštovanja i humanosti. Tradicionalno, u našoj sredini, patrijarhalni moral je još uvek prisutan, možda nešto više izražen na selima. Običajne norme u porodičnoj hijerarhiji su se održale na selu, život u gradu je drugačiji, zbog različitih ritmova i stilova života unutar porodice. Sve više se produbljuju generacijske razlike. To često stvara lošu atmosferu.

Populacija starih

Biološko starenje je trajan proces. Sama granica starenja je krajnje individualna. UN su doba od 65 godina definisale kao doba prelaska u starost. U medicini su godine manje važne od stanja vitalnih sistema (imunološki, kardiovaskularni, respiratorni i dr).

Iako se starost ne može smatrati bolešću, razne bolesti i poremećaji su pre pravilo nego izuzetak kod starih osoba. Stare osobe imaju, u proseku, više bolesti (SZO). Karakteristično je promenjeno ispoljavanje bolesti, brzo pogoršanje, visok procenat komplikacija bolesti, povreda i lečenja, kao i dugotrajna rehabilitacija.

Starost se doživljava u negativnom svetlu. Starije osobe su hendikepirane, slabije vide i čuju, teško se kreću, a nažalost prisutni su i kognitivni poremećaji (razne vrste demencija i Alchajmerova bolest). Određeni stepen sebičnosti i kritičnosti može se tumačiti strahom od bolesti, nemoći, usamljenosti i smrti. To predstavlja egzistencijalnu anksioznost.

Zdravlje je multidimenzionalan koncept. Pored fizičke dimenzije (dijagnoza), ono uključuje mentalnu, socijalnu, funkcionalnu dimenziju kao i subjektivni pojam zdravlja i dr.

Nasilje kao univerzalni izazov

SZO (Ženeva, 1996) vidi nasilje kao vodeći problem zdravstva u čitavom svetu. Nasilje ugrožava život, zdravlje i ličnu sreću. Medicinska naučna misao se vekovima usavršavala da bi se umanjila ljudska patnja i produžio život. Savremeno društvo je regulisalo odnos medicine i prava kroz Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN (1948), kao i kroz Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini (Ovijedo 1997).

Koreni nasilja su biološki, socijalni, ekonomski, politički i kulturni. Priroda nasilja je fizička, seksualna, psihološka, a obuhvata i problem napuštenih ljudi (usamljenost). Tipologija – nasilje može biti interpersonalno, nad samim sobom i kolektivno. Kolektivno nasilje može biti socijalno, ekonomsko, političko, i vezano za ratove, represiju, ugrožena ljudska prava.

Istorijat nasilja nad starima

Nasilje nad starijim osobama potiče od najstarijih vremena. Sve do početka XX veka, tretiralo se kao privatna stvar, sakrivena od javnosti, najčešće kao porodična sramota. Od tada ulazi u javni život i zdravstvo, krivično pravo i dr. British Scientific Journal (1975), prvi put objavljuje članak o nasilju u porodici. Industrijalizacija ruši standarde tradicionalnih odnosa u porodici, često materijalno i emocionalno na štetu starih osoba.

Politička transformacija u postkomunističkim zemljama Istočne Evrope povećava rizik nasilja jer postoji rastuće osiromašenje značajnih delova društva, visoka nezaposlenost, nedostatak stabilnosti i socijalne sigurnosti. Postavlja se pitanje zašto je ovaj problem nasilja nad starim osobama ostao tako dugo (izuzev kod stručne javnosti) neprepoznat.

Smrt starih osoba se globalno, kako u institucijama, tako i u društvu, često kvalifikuje kao prirodna, akcidentalna ili nedefinisana iako činjenice ukazuju na nasilje i zanemarenost (World Report on Violence and Health, Geneva, 2002).

U poređenju sa rasnom, etničkom ili polnom diskriminacijom, negativne stereotipe i predrasude prema starima društvo najlakše „oprašta“ (Nelson, 2002). Briga o starim osobama je tradicionalno porodična, ali istovremeno je društvena i zakonska obaveza.

Gospoda USPS-a na protestu
Dr Mitrović (posl. desno) na protestu 1.maja 2015.

Kako tumačiti odluku o umanjenju dela penzija? Kako obezbediti kvalitetnu ishranu, lekove i negu koja je neophodna ovako vulnerabilnoj grupi? Kako integrisati prevenciju nasilja kroz socijalnu i obrazovnu politiku, ako postoji ekonomska pretnja i zastrašivanje od bolesti, nemoći i otuđenosti?

Ništa jasnije ne određuje naše moralne prioritete nego način na koji se raspoređuju oskudna materijalna sredstva.

Posledice ekonomskog i socijalnog nasilja

Osnovne posledice su umanjenje kvaliteta života i povreda ljudskih prava. Stare osobe su često hendikepirane, usamljene su i lako postaju plen mahinacija. Sadašnja generacija penzionera je davno izgubila državni i unutrašnji mir. Gerijatrijski centri su nedovoljno razvijeni, kao i broj postelja za stacionarni smeštaj. Postoje razlike u pogledu smeštaja, stručne nege, nadzora itd. Većina penzionera ima ograničena materijalna primanja, tako da gubitak i male sume novca predstavlja ogroman udar ne samo na lični nego i na porodični budžet.

Poznato je da starije osobe spadaju u rizičnu grupu za suicid (samoubistvo). Prema podacima iz 2006. godine, skoro svaka druga osoba umrla usled samoubistva bila je starija od 60 godina, a svaka treća bila je starija od 70 godina (Penev, Stankovic, 2007).

Najčešći uzroci samoubistva kod starijih osoba su: usamljenost, smrta bračnog partnera, siromaštvo, zanemarenost i alkoholizam (Knežić i Savić, 2010). Udruženo rizični faktori su starost siromaštvo i bolest. Tek sredinom XX veka, u mnogim zemljama su uklonjene religiozne i zakonske sankcije, te je suicidni čin prestao da se tretira kao kriminalni. Utvrđeno je da države u tranziciji potresaju epidemije samoubistava. Na početku XXI veka, Srbija se nalazila u gornjoj polovini evropske liste zemalja prema vrednosti opšte stope samoubistava (Penev, Stanković, 2007). Ne treba zaboraviti da samo penzionisanje može biti razlog za pokušaj suicida.

Veoma sporno pitanje je koliko stare osobe trpe (strah, bol) zbog neizlečive bolesti u terminalnim stanjima, jer ih nijedna zdravstvena ustanova ne želi, a pitanje hospisa (ustanova za palijativno zbrinjavanje) nije rešeno.

Teško je reći kakva je budućnost starijih osoba. Imperativ univerzalnog egoizma lako postaje sredstvo u rukama moćnih. Kako integrisati prevenciju nasilja kroz socijalnu i obrazovnu politiku ako postoji ekonomska pretnja i zastrašivanje od bolesti, nemoći i starosti.

Finansijski eksperti nas pomalo podsećaju na pia fraus u medicini, ili dobronamerno obmanjivanje „bolesnika“ u interesu očuvanja nade. Ako su sve deklaracije, zakoni, etičke norme, istorijski podaci, stručna saznanja, samo deklarativni pristup onda je to hipokrizija. Ruše se temelji osnovnih vrednosti, a jedan od temelja je vrednost učinjenog rada i svetinja lične i kolektivne svojine.

Nažalost, na IX međunarodnom gerontološkom kongresu u Vrnjačkoj Banji, 2014. godine, u diskusiji se govorilo o Nacionalnoj strategiji o starenju (2006-2015) i konstatovano je da se ona skoro uopšte ne ostvaruje! To se događalo pre odluke o progresivnom smanjenju dela penzija (Gerontologija 241.1/2014). Sociološka istraživanja će pokazati kakav život vode starije osobe (penzioneri) i da li je stav društva prema starim osobama uporno dvoličan.

Ono što je oteto, nikakvim pravom se ne može odbraniti!


Prof. dr Mihajlo M. Mitrović je član izvršnog odbora Udruženja sindikata penzionera Srbije. Bio je redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu i šef Klinike za hirurgiju na Urgentnom centru KC Srbije.

Preporučujemo za dalje čitanje: