Početna Magazin Godine Društvo Podeljene generacije su novija tekovina civilizacije

Podeljene generacije su novija tekovina civilizacije

Podeljene generacije su novija tekovina civilizacije

Do odvajanja ljudi prema njihovim godinama došlo je tek sa industrijskom revolucijom. Starosna segregacija nije neminovnost ljudskog društva. Ona je savremena tekovina protiv koje se treba boriti.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Živimo u društvu koje je bolno svesno godina. Naše društvo je takođe i duboko podeljeno na osnovu starosti i ono degradira čitave grupe ljudi na osnovu njihovih godina.

Stiven Minc, profesor istorije na Univerzitetu Teksas u Ostinu, objašnjava da su tek od sredine XIX veka Amerikanci postali preokupirani godinama starosti. Tokom prethodnih 150 godina, godište je postalo institucionalizovano, strogo deleći starosne grupe jednu od drugih.

Ako se godine shvate kao važne etape i putokaz, nema ništa loše u tome. Međutim, godine mogu igrati negativnu ulogu: one mogu postati veštačka granica koja odvaja generacije. Ona može biti isključiva: strogo odvajajući jednu starosnu grupu od druge. Ona može biti prinudna: govoreći ljudima šta mogu ili ne mogu na osnovu njihovih godina. Govorimo ljudima da su prestari da bi imali decu ili da nastave da rade ili da i dalje žive samostalno.

Pre sredine XIX veka, godine starosti nisu bile posebno značajne u američkom društvu.

Mnogi Amerikanci, pre vek i po, nisu imali predstavu kada su rođeni, niti su slavili rođendane.

Na našim prostorima, nije mali broj ljudi koji su znali da su rođeni „pre rata“, ali nisu znali tačnu godinu. Ovo je naročito bilo izraženo za generacije rođene pre I svetskog, ali ima i slučajeva rođenih između dva svetska rata, kod kojih se nije znala tačna godina rođenja. O tačnim datumima da i ne govorimo.

Minc priča o učionicama u kojima su sedela deca od dve do 25 godina. Pedagozi su započeli identifikaciju godišta kao presudnog načina za organizovanje nastave, stvarajući učionice za decu različitih uzrasta. Sledeli su ih psiholozi koji su identifikovali posebne faze života i koji su takođe utvrdili starosne norme: očekivanja o tome kako ljudi određenih godina treba da se ponašaju.

Od Rusoa do Frojda, od Pjažea do Eriksona, uzrast je postao važan za razne teorije fizičkog, emocionalnog i intelektualnog razvoja. Naročito velik uticaj imao je prvi američki psiholog i čovek koji je SAD upoznao sa Frojdovim učenjima – Grenvil Stenli Hol. Godine 1904, on je popularizovao novu starosnu kategoriju u knjizi Adolescencija.

U početku, starosne norme su se primenjivale pre svega na mlade. Bebe i najmlađa deca ili su se razvijala prema utvrđenom redu ili ne. Međutim, ubrzo su godine počele da se broje starijima na izuzetno pejorativan način. Starost se sve više povezivala sa slabošću, zavisnošću, krhkošću, mentalnim propadanjem i nemogućnošću prilagođavanja.

Počev od sredine XIX veka, i sve više u XX veku, godine starosti su institucionalizovane – sa pojavom novih vrsta ustanova za određene starosne grupe (kao što su sirotišta, dečije bolnice i domovi za stare), sa određivanjem vršnjačke grupe kao glavnog načina socijalizacije ljudi… Godište je postalo presudna pravna kategorija kojom se definisalo kada osoba može da radi, pije, puši, stupi u brak, krene u vojsku i čak kad može da ima seksualne odnose.

Marketing je bio naročito značajan za utvrđivanje starosnih normi. Najznačajniji primer jeste pojava posebne faze odrastanja – uzrast najmlađe dece (eng. toddler). Kako navodi Minc, ovaj uzrast je tvorevina robnih kuća koje su tokom 30-ih godina XX veka tražile načine da prošire prodaju odeće i drugih dečijih proizvoda.

Sa porastom svesti o godinama, pojavio se i ejdžizam: omalovažavanje grupe ljudi na osnovu njihove starosti.

Poslednjih nekoliko godina, sa porastom onih koji odbijaju da se „ponašaju u skladu sa svojim godinama“, došlo je do sloma starosnih normi. Deca iz srednjeg sloja porasla su saznavajući više i bolje su bila povezana elektronski. Mladi ljudi su odložili mnoge tradicionalne zamke zrelog doba. Mnoge starije osobe nastavljaju da rade i ostaju fizički aktivne dugo nakon tradicionalne starosne granice određene za penzionisanje.

U današnje vreme, ustaljeno je mišljenje da je starosna segregacija „prirodna“ i da je ona produkt ličnog izbora. Navodno, ljudi žele da se druže sa drugim osobama njihovih godina. U stvari, podela na osnovu godina nastala je u vreme industrijske revolucije. Ona nije bezvremena stvarnost ljudskog društva.

Starosna segregacija nije uopšte bezopasna. Podela ljudi na osnovu godina starosti podstiče nepoverenje, stereotipno razmišljanje i nerazumevanje.

Ona pojačava takmičenje kada su u pitanju prioriteti javnosti: da li društveni resursi treba da budu usmereni ka socijalnom osiguranju, zdravstvenom osiguranju, ka uslugama za starije ili usmereni na obrazovanje dece i brigu o njima.

Starosna segregacija nije neminovnost. Moramo naći načine da promovišemo generacijsku ravnopravnost kada su u pitanju raspodela sredstava i moramo uspostaviti most koji će premostiti generaciski jaz, zaključuje prof. Minc.