Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Pero (Novi Sad): Tragom očeve priče

Pero (Novi Sad): Tragom očeve priče

Pero (Novi Sad): Tragom očeve priče

3. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Pero Bulatović, autor teksta

„A , gde je to bilo, čika Milutine?“

„A… đe! U Tirole i u Nađmeđeru! Đe bi drugo moglo biti?“ Dok je otac savijao cigaru, svi su ćutali, čekajući nastavak priče. Bilo je tu i dece i starijih, Danilo i ja smo bili najmlađi, sa svojih devet – deset godina. Upaljač je škljocnuo; čulo se to, kao neki mali pucanj, verovatno zbog te mukle tišine, iščekivanja događaja čičine priče. Novi kremen i natopljeni fitilj lako prihvati plamen. Čiča je prevukao rukom preko dugačkih brkova i zapalio duvan. Povukao je jedan dug dim, koji je malo zatim ispustio kroz usta i nos. Nastavio je priču tačno tamo gde je stao.

„Velika studen odnela je mnoge živote. Bilo je ljudi koji su se zatrpavali u đubre ne bi li sačuvali živu glavu od gole zime. Smrznutih je bilo na sve strane. Narediše da se ulazi u voz. Putovalo se dugo i mučno do Nađmeđera. Logor je bio odmah do željezničke stanice. Bile su tu neke drvene stare barake okružene bodljikavom žicom. Kada smo ušli unutra, onako smrznuti i gladni, popadali smo dole, čekajući, šta će se dalje desiti. Brzo smo primetili crnog visokog austrougarskog podnarednika. Kada se čulo ‘Crni!’ , niko nije smeo mrdnuti, nit cigare zapaliti. Svaki prekršaj kažnjavao je mučenjem. To je bilo najčešće vezivanje za noge i glavačke spuštanje u bunar. U tom položaju, ostajali su kažnjeni i po nekoliko sati. Tako da su ih često izvlačili mrtve…“

I tako je priča tekla, tekla, a mi smo bez daha slušali i pratili njen celi tok. Očeva sećanja na logor ostavila su snažan utisak na mene tako da sam, posle mnogo godina, krenuo na put tragom nezaboravljene priče.

Naravno, kada čovek želi sadržajno putovanje, mora isplanirati pojedinosti, ili makar, imati neku koncepciju usklađenu sa željama. Pre svega, pronašao sam na karti Evrope Nađmeđer – Vel’ky Meder u Slovačkoj. Sad je već bilo lakše, imao sam markiran cilj pred sobom.

A pošto se u mom slučaju dokazalo da me na putovanjima privlači opcija mešavine opuštanja, odmora i intelektualnog sadržaja, i ovom prilikom sam tako sačinio plan.

Obavestio sam svoje najbliže o putu. Nisu mogli ni pretpostaviti koliko je u meni sve gorelo da pronađem grob strica Vuksana ili neki detalj iz očeve priče.

U petak, 23. jula, krenuo sam na put, rano u zoru, iz Novog Sada. S razlogom sam išao preko Bačke Topole i Telečkih bregova ka Somboru. U Malom Iđošu pridružila mi se supruga, za svakog slabića dobar oslonac. Na pola puta između Bajše i Crvenke, imali smo veličanstven pozdrav armije suncokreta. Polusavijenih glava pokorno i otmeno su pozdravljali naš mimovoz u ogromnoj dužini njihovog posedničkog rasta. Lepo vreme i slab saobraćaj omogućili su nam brz dolazak na granicu Bački Breg – Santovo.

Da bismo ublažili letnju žegu, prvo smo se uputili na najveće panonsko more – Balaton. Smestili smo se nedaleko od grada Šiofoka. Nekoliko dana odmora, kupanja i dugih večernjih šetnji duž lepo uređene obale, pripremilo nas je na ozbiljnije poduhvate.

Sledeća stanica nam je bila Panonhalma, gradić nadomak Đera (Győr). Tu se nalazi čuveni benediktanski manastir, jedno od najstarijih mađarskih svetilišta. Na brežuljku Sveti Martin, izgrađena je crkva još u 10. veku, tek kada su stigli Mađari na ove prostore i kada je počelo pohrišćavanje naroda. Crkva je kroz vekove izrasla u velelepno zdanje, u čijim okvirima je i bazilika i manastir, a ne manje važno, i gimnazija iz koje je izašlo i izlazi i danas mnoštvo visokoobrazovanih ljudi. Tu je i biblioteka, koja čuva preko 400 hiljada knjiga, među kojima su i prvi pisani dokumenti, kodeksi na mađarskom jeziku. U gotičkoj katedrali nalaze se i orgulje koje su među prvim i najmanjim orguljama u Evropi. Sveštenici su tu vekovima negovali botaničku baštu, sa velikim brojem lekovitih biljaka od kojih po prastarim recepturama i danas pripremaju čajeve i eterična ulja. Zatim, na visokom nivou neguju vinogradarstvo. Pored turističke atraktivnosti, mesta sa njegovim zaštićenim sortama grožđa i kvalitetnih vina obezbeđuju ekonomsku stabilnost i adekvatno održavanje institucije. Nije nebitna i činjenica da su Opatiju u Panonhalmi 1996. godine proglasili svetskom baštinom kulture. Nju godišnje posećuje preko 200 hiljada turista.

Pošto ne volimo zbrzati naše utiske, i tu smo ostali nekoliko dana, kao i u sledećim destinacijama koje nisu daleko od Đera, a ni od našeg glavnog cilja – Nađmeđera.

Dakle, sada nas je put vodio u malo mesto Ferted, gde se nalazi velelepni dvorac grofa Mikloša Esterhazija, kojeg smatraju „sestrom“ ili pak „rođakom“ dvoraca: bečkog Šenbruna i francuskog Versaja. Grof je bio poznat po ogromnim zemljišnim posedima i konjušnicama, koji su mu donosili veliko bogatstvo. Iskazao se po raskošnom životu čiji rezultat je i dvorac. Sa fantastičnim, negovanim parkom, zaokružen kompleks zgrada izgrađen je u baroknom stilu, a 126 soba u njemu ukrašeno je u kitnjastom rokoko stilu. Tu se okupljala i zabavljala evropska aristokratija svakog leta. Poznato je da je ovde u grofovoj službi delovao i veliki majstor klasicizma Jozef Hajdn, kome je posvećen mali muzej u okviru dvorca. Svakog leta tu se organizuje „Hajdn festival“ na kojem nastupaju eminentni muzičari.

Opčinjeni raskošem austrougarske ostavštine, otišli smo da se okrepimo velikom porcijom sladoleda, a sutradan nastavili putovanje ka konačnom cilju Nađmeđeru.

Ovaj gradić se nalazi u delti Dunava, blizu mađarske granice, na jugu današnje Slovačke.

Kada smo stigli, snažno me je obuzeo duh prošlosti: očevih muka i stričevog stradanja. Uputili smo se na preporučeno odredište za prenoćište. Ljubazni domaćini su nam objasnili da se logor ruši, a zemljište je predviđeno za stambenu gradnju. Takođe, da je groblje zapušteno i da meštani šetaju i istrčavaju kerove po njemu. Preporučili su nam kontakt sa istoričarem iz komšiluka. Taj stari gospodin dao nam je neophodne smernice. Kao prvo, kupili smo plan grada. Ova detaljnija mapa nam je potvrdila da gradić leži u središtu između Dunava, malog Dunava i njihovih rukavaca. Dakle, Nađmeđer je na manjoj udaljenosti opasan dunavskom vodom. Bilo mi je jasno zašto stric, i pored tri pokušaja bekstva, nije uspeo pobeći iz logora. Gledajući mapu varošice, primećujemo na severnoj strani okružene male crne krstiće koji označavaju srpsko groblje. A na ističnom delu je obeležen logor.

Osvanuo je dan koji smo planirali za izlazak na groblje. Osećao sam veliki nemir, telo mi je podrhtavalo, a duša se stisla, naročito kad smo kročili među travom obrasle grobnice. Niko, ni roditelji ni ostala braća i rodbina nikad nisu imali prilike da se časno oproste od strica. Čuo sam sebe, kako govorim: „Striko Vuksane! Evo dolazim na pomen i poklonjenje tvojoj seni, tvojim kostima. Donosim ti pozdrave od tvoje braće Blaža (poginuo je na Ceru,) Milana (poginuo je na Lubnicama), Marka (nestao je u oslobađanju logora u Baru). Prekrstio sam se i zapalio sveću. Osetio sam suze u očima. Neprimetno su potekle. Zahvaljujući nekim odgovornim i savesnim ljudima ili udruženjima, podignuta je kapela i spomen ploča sa natpisom:

NA OVOM MESTU POČIVA 5153 SRPSKIH MUČENIKA I VOJNIKA
KOJI SU ŽIVOT IZGUBILI U ZATOČENIŠTVU U LOGORU VELIKI MEĐER
1914 – 1918.
VEČNA SLAVA
SRPSKI NAROD

U subotu, 24. jula, došli smo do mesta gde je nekad bio logor. U ušima mi je odzvanjala očeva priča. Tražio sam bunar. I baš u najvećoj šikari obrasloj koprivom, ugledao sam ogromno grotlo – bunar. Odjednom sam se trgnuo, kao da sam ugledao oca u tom ponoru, i čuo glasove koji su dozivali moje ime. Žurio sam da izađem iz aveti nekadašnjeg i sadašnjeg logora. Nisam se okretao. Hteo sam da odem što dalje, u stvarnost života.

Posle nemirne noći, uputili smo se u opštinu kod matičara, po savetu starog istoričara Kalacija. Službenicu smo zamolili da nam da na uvid knjigu evidencija imena stradalih u logoru. Jedva smo je udobrovoljili da nam omogući uvid u te ogromne debele knjige požutelih listova. Na korici knjige je pisalo SEZNAM br. 78458/4 E I/6. Podaci su bili sledeći:

Kroz logor je prošlo 24.000 srpskih zarobljenika. 4.732 je umrlo od raznih bolesti, 421 je ubijeno, streljano ili nestalo. Našao sam da je, za sve umrle, ubijene i nestale iz čete IV i civila rodom iz Rovaca, srez Kolašinski u Crnoj Gori, podatke dao Milutin Bulatović iz Rovaca – to jest, moj otac. Tog momenta, setio sam se očeve duge pauze, dok je palio cigaru usred priče u logoru u Nađmeđeru.

U čovekovom duhu je sve. Sva prošlost i sva budućnost. Idemo dalje!

Pero Bulatović, 65 godina,
rekreator u penziji, Novi Sad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“