Početna Magazin Godine Neograničeno vreme za razmišljanje Ustavnog suda o „privremenom“ načinu isplate penzija

Neograničeno vreme za razmišljanje Ustavnog suda o „privremenom“ načinu isplate penzija

Neograničeno vreme za razmišljanje Ustavnog suda o „privremenom“ načinu isplate penzija

Dnevni list „Danas“ prenosi lični stav dipl. inženjera Vitomira Ćučina iz Zrenjanina o privremenom uređenju načina isplate penzija

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Mada je prošlo gotovo osam meseci od podnošenja Inicijative za ocenu ustavnosti famoznog Zakona o privremenom uređivanju načina isplate penzija, Ustavni sud se na oglašava. To malo koga iznenađuje, čak bi se moglo reći da je to normalna reakcija u jednoj nenormalnoj državi.

Kao što je i sam Zakon nenormalan, i u samom nazivu krije veliku podvalu. Ne radi se tu o nikakvom uređivanju načina isplate penzija (npr. isplata jedanput ili dvaput mesečno, preko pošte, banke, na ruke i sl.), već se radi o drastičnom smanjivanju penzija za preko 650.000 korisnika fonda, gde procenti smanjenja idu i do 25 odsto.

Osim toga, nije ni privremen, jer uopšte nije oročen i ta „privremenost“ može da traje godinama! Pod ruku sa tim ide i promena Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je ukinuto usklađivanje penzija sa troškovima života dva puta godišnje, sve dok važi ovaj famozni Zakon koji uopšte nije privremen!? To znači da će zbog neizbežne inflacije sunovrat primanja naših najstarijih građana iz godine u godinu biti sve veći.

Za utehu će Vlada reći penzionerima: „Nije važno kolika vam je penzija, važno je da dugo ne traje“. A to nedvosmisleno potvrđuju finansijske kalkulacije vrlih kreatora ove pogubne politike po grbači penzionera…

Uzrok svemu je tzv. „očuvanje finansijske održivosti penzijskog sistema„. Činjenica je da su penzijski fondovi ispražnjeni u vreme devedesetih, kada nam je ekonomija bila „poslednja rupa na svirali“ i kada smo bezglavo srljali u ratove i pravljenje granica, vođeni od manje-više istih koji nas i sad vode.

Svako ko je tada dobronamerno ukazivao na katastrofalne posledice takve politike po život građana bio je odmah proglašavan za izdajnika i stranog plaćenika. Uz ogromnu nezaposlenost, koja je takođe jedna od posledica tih ratničkih igara bez granica, neminovno je bilo da se sada za isplatu penzija, kao stečenog prava, poseže u budžet.

A da li baš penzioneri treba da plate najveći ceh njegove prepumpane rashodne strane? Zašto niko ne sme da dirne u 100.000 partijskih jurišnika i neradnika koji su hladovinu našli na državnim jaslama, a za njihove plate se iz budžeta na godišnjem nivou izdvaja pet puta više nego što je efekat smanjivanja penzija?

Toliko je izdvojeno i za spasavanje državnih banaka, a i za subvencije večitim gubitašima izdvaja se skoro četiri puta više od „ušteda“ na penzijama! Očigledno je i ekonomski i moralno najlakše udariti po najslabijima!

Pri tome je izuzeto 60 odsto najsiromašnijih penzionera kojima i nema baš šta da se uzme, ali su značajna glasačka baza i protivteža ovim „tajkunskim“ penzionerima. Da bi bili realni, svakako se ne sme zanemariti ni efekat koji bi se dobio jednom brzom, efikasnom i sveobuhvatnom revizijom izdatih penzijskih rešenja i odstranjivanjem prilično prisutnog kukolja!

U zaštitu penzionera, izuzimajući sindikat, neke respektabilne stručnjake i potpuno marginalizovanu opoziciju, nije stao niko. Naravno, ako se ne računaju sporadične, demagoške izjave sa najviših mesta o povećanju penzija (bez jasnog definisanja kad, odakle, koliko, kome, na osnovu čega), posete visokih funkcionera staračkim domovima i slikanje sa presrećnim pitomcima, koji su eto dobili izuzetnu priliku da ih dodirnu i mazohistički iskažu svoje bezgranično divljenje.

Posle svečanog puštanja lifta očekuju se vesti o raspodeli štapova, slušnih aparata, šahovskih garnitura i špilova karata pojedinim srećnicima. Naravno, u skromnim količinama, primereno težini situacije i bez znanja svevidećeg MMF! Za one koji zbog smanjene penzije ne mogu više da plaćaju dom, obezbediće se valjda solidna otpremnina u obliku rashodovanog aparata za merenje pritiska i kompleta knjiga velikih filozofskih misli iz zaostavštine JUL-a, na posebno insistiranje sa najvišeg mesta resornog ministarstva.

U celoj situaciji, tragikomična je uloga PUPS-a, esnafske, dinastičke stranke, čiji je proklamovani, osnovni cilj zaštita interesa penzionera kroz strukture političke vlasti. Predstavljajući se kao vlasnik prilično značajne baze sigurnih glasova u mirazu, PUPS postaje vrlo poželjan koalicioni partner strankama koje preferiraju socijalnu pravdu.

U predizbornoj kampanji prošle godine od čelnika PUPS-a (koji uopšte nije penzioner već visoko pozicioniran državni službenik!) čula se nebuloza „da bez PUPS-a nema 13. penzije!“ To mu uopšte nije smetalo da potom zdušno podrži smanjenje penzija, panično čuvajući svoju direktorsku fotelju do koje je došao raspodelom izbornog plena.

U zemlji čuda uglavnom je prilično teško razaznati ko je lud, ko zbunjen, a ko normalan. Na potezu je Ustavni sud, državni službenici (znači zavisni od države), ali veoma dobro plaćeni iz istog budžeta da bi bili nezavisni.

A kako je to biti nezavisan, očigledan im je primer državni ombudsman, sveže provučen kroz blato. Na potezu je dakle Ustavni sud, ali sa neograničenim vremenom za razmišljanje…

Možda je ipak potrebno da prođe bar pet godina da se sa svih aspekata sagleda primena ovog „privremenog“ Zakona ili da broj onih kojima su penzije umanjene novembra 2014. opadne bar na 20 odsto?

Podelite ovaj tekst sa prijateljima i pratite Penzin na Fejzbuku!