Početna Magazin Godine Nemci više ne žele da ćute o diskriminaciji

Nemci više ne žele da ćute o diskriminaciji

Nemci više ne žele da ćute o diskriminaciji

Gotovo trećina građana Nemačke bila je bar jednom žrtva diskriminacije – najčešće zbog starosti ili pola. Taj broj iznenadio je i Ured za borbu protiv diskriminacije. Ipak, novost je i to da mnogi više ne o tome ne ćute, piše Deutsche Welle.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Prema rezultatima jedne reprezentativne studije nemačkog Ureda za borbu protiv diskriminacije, gotovo jedna trećina građana Nemačke bila je bar jednom diskriminisana. „To je iznenađujuće mnogo ljudi“, kaže za Dojče vele Kristine Liders, šefica tog Ureda: „Društvo mora nešto da preduzme protiv toga.

Zaštita protiv diskriminacije je ljudsko pravo“, kaže Petra Folmar-Oto sa Nemačkog instituta za ljudska prava.

Diskriminacija je kada se neko prema nekom odnosi lošije nego prema drugima samo na osnovu osobina koje u konkretnom slučaju nisu bitne. Zakon o ravnopravnosti navodi da osobine koje vode ka diskriminaciji mogu da budu starost, invalidnost, etničko poreklo, pol, veroispovest ili seksualni identitet.

Za potrebe studije koju je Liders predstavila aprila 2016. u Berlinu, telefonski je ispitano oko hiljadu osoba starijih od 14 godina u čitavoj Nemačkoj. Dodatno su pozvani i svi građani Nemačke da pismeno pošalju svoja iskustva. Tako je u ispitivanju učestvovalo gotovo 18.000 osoba što ga čini najopsežnijim ispitivanjem o diskriminaciji koje je ikad sprovedeno u toj zemlji.

„Već sam odziv nam pokazuje da diskriminacija nije nikakav izuzetak“, smatra Liders. „Svaki čovek može njome da bude pogođen, bez obzira na to gde je diskriminisan.“

Radno mesto kao „mesto zločina“

Nešto više od 31 odsto osoba koje su učestvovale u telefonskom ispitivanju priznalo je da je u poslednje dve godine osetilo da se prema njima ophodi lošije zbog nekih njihovih osobina. Najčešće su kao razlog za diskriminaciju naveli njihovu starost (14,8 odsto), ali već na drugom mestu sa 9,2 procenta razlog diskriminacije bio je njihov pol.

Naročito je velika opasnost od diskriminacije na radnom mestu. Tu je reč o unapređenju, odlukama o tome ko će učestvovati u nekim određenim projektima ili jednostavno o visini plate. Gotovo polovina (48,9 odsto) od onih koji su osetili diskriminaciju navode da se to dogodilo na njihovom radnom mestu. Najčešći razlog je njihova starost ili pol. Inače i problem polnog nasilja ili mobinga od kolega ili šefa zapravo spada u kategoriju diskriminacije. Razlog zbog kojeg dolazi do diskriminacije zavisi od okolnosti. Tako se u slobodno vreme, recimo u sportskim klubovima, češće događaju slučajevi diskriminacije zbog polne orijentacije ili iz rasističkih pobuda.

Više se ne ćuti

Ipak, ovo ispitivanje pokazalo je i nešto pozitivno: pogođeni više ne „ćute i trpe“, već se brane od nepravde. Gotovo 60 odsto pogođenih tvrdi da su reagovali i ukazali na diskriminaciju. Oni koriste usluge savetovališta ili nadležnih poverenika protiv diskriminacije. „U društvu se nešto promenilo otkad imamo Zakon o ravnopravnosti“, smatra Liders. „Ljudi više ne tolerišu diskriminaciju, ne prihvataju to tek tako.“

Istovremeno, samo malobrojni su odlučni da idu do kraja: samo šest odsto pogođenih je svoj slučaj dovelo i do sudskog postupka. Direktorka Ureda smatra da je razlog za to što sam postupak nije jednostavan i zahteva mnogo strpljenja.

„Ljude bi trebalo bolje informisati o njihovim pravima“, smatra Petra Folmar-Oto s Nemačkog instituta za ljudska prava. Za to se zalažu i u Uredu za borbu protiv diskriminacije i traže da mogu i pravno u konkretnim slučajevima da zastupaju pogođene pred sudom. „Sada smemo da dajemo samo pravnu procenu, ali nakon toga pogođena osoba mora sama da potraži advokata koji će da je zastupa“, objašnjava Liders. „Ako bismo dobili pravo na podnošenje tužbe onda bismo mogli te osobe da pratimo i na sudu i da im do kraja pomažemo u sudskom procesu.“

Čitajte i druge tekstove o diskriminaciji, nemojte je dozvoljavati