Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Nada (Novi Sad): Kenija iz dva ugla

Nada (Novi Sad): Kenija iz dva ugla

Nada (Novi Sad): Kenija iz dva ugla

2. mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Nada Damjanović, autorka priče

Smeštena na istoku Afrike, oko sredine Crnog kontinenta, sa obe strane ekvatora, Kenija je zauzela prostor kakav se samo poželeti može. Zato, kad o njoj razmišljamo, zamišljamo trope, nacionalne parkove, biljni i životinjski svet kakav se još uvek nalazi samo u malom broju zemalja. Tako gledano, to je pravi Eldorado.

A, kolonijalna vlast u prošlosti i spor ekonomski razvoj posle osamostaljenja, razlozi su zbog kojih je ova zemlja još uvek nedovoljno razvijena. Doduše, iako ova zemlja sve ono što joj je tako štedro priroda podarila koristi, Kenijci su, ipak, uglavnom siromašni. Njihova prirodna bogatstva kao izvor zarade koriste stranci. Ako im je to nekakva uteha, stanovnici Kenije mogu biti ponosni što je baš njihova zemlja, ipak, jedna od najrazvijenijih u Africi.

Kako sve izgleda izbliza i šta govore osnovni geografsko-ekonomski pokazatelji?

Na približno dvostrukoj površini zemlje u odnosu na eks-SFRJ, između Indijskog okeana i Viktorijinog jezera, živi preko 30 miliona stanovnika. Ima tu i nizija, i visoravni, i planina koje prelaze 5000 metara! Samo je severni deo zemlje bezvodan. I južni i središnji deo je pod savanama sa listopadnim i četinarskim šumama. Uglavnom se u tim predelima nalaze nacionalni parkovi i rezervati. Razvijen je i turizam.

Nama je ova daleka, prelepa i iznad svega interesantna, egzotična zemlja teško dostupna, naravno i pre svega zbog visoke cene. Međutim, ko se potrudi, može pronaći jevtiniji aranžman

Avionom iz Beča, u koji smo doputovali vozom, leteli smo do Mombase. Tridesetak kilometara od grada, na obali Indijskog okeana, kao perle su nanizani hoteli. Ali, ne sabijeni, jedan do drugoga. Po pravilu, tu su zgrade ubačene u bujne tropske parkove koji su često kultivisane tropske šume, a površina im je više desetina hektara. Na tom prostoru, ni kada su hoteli prepuni, nema gužve.

Pošto je obala okeana izložena variranju nivoa vode tokom plime i oseke i po više metara, hoteli su izdignuti na koralni sprud i imaju bazene različitih oblika, dubina i okruženja. Iz nekih pogled doseže do pučine Indijskog okeana, iz drugih do šume kojom šetaju majmuni ili lete ptice, a neki su u sastavu manjih kafea ili „letnjih bašta“. Kad padne mrak, tu nastupaju folklorni ansambli ili se sluša izvorna, ali i muzika iz sveta. Sve je lepo osmišljeno, pa posetioci mogu da biraju i uživaju, tim pre što se u svemu može uživati i izdalje, iz parka.

I restoran hotela u kome smo smešteni, u kome su sva tri obroka servirana po principu švedskog stola, neobičan je. Liči na veliku kolibu pokrivenu palminim granama sa drvenom ogradom do polovine visine. Na sredini su razne đakonije, a okolo stolovi. Sve je ukrašeno cvetovima hibiskusa i drugog raznobojnog tropskog bilja, pa se na momente čini da to nije restoran, već deo parka u kome se može sladiti i raznovrsnim tropskim voćem.

Osim dva-tri predstavnika Kompanije, poslugu čine crnci naučeni da se u svakom momentu gostu nađu na usluzi. Autobus koji nas je dovezao sa aerodroma sačekali su na ulazu u park i nešto dalje kod recepcije. (Recepcija je kao i restoran, bez bočnih zidova.) Tu su nas pozdravili kenijskim pozdravom „Džambo“ i služili osvežavajuće sokove od tropskog voća. Taj doček je delovao impresivno, jer je pozdrav u horu izgovorilo bar 10-15 crnaca koji su čekali da nas rasporede po sobama i da nam odnesu prtljag. (Za tu i slične usluge očekuju bakšiš – uobičajen je, ali ne i obavezan.)

Posebno zanimljivo deluju zaposleni koji se spretno uspužu uz palmu visoku 6-10 metara sa mačetom u ruci ili u zubima i samo jednim zamahom u nekom neprirodnom položaju tela režu tvrde, debele i duge palmine grane ili beru plodove – kokosove orahe.

Ko poželi masažu, izmasiraće ga jedna od mladih crnoputih devojaka. Nedaleko od recepcije uvek ima nekoliko crnih taksi–vozača. A, ako krenete ka obali Indijskog okeana na kupanje, tek posle nekoliko dana ćete shvatiti da je put slobodan samo vama. Lokalni stanovnici na pesku između vode i hlada od palmi imaju prodavnice suvenira pod otvorenim nebom ili kraj vode čekaju da vam ponude neku uslugu ili makar samo pomoć da, pošto se posle plime voda povuče, nađete koju školjku ili krabu. Oni ne mogu u hotelski park. O tome se brinu naoružani crni čuvari koji kad-kad prošetaju i sa psom. Tu su danonoćno, ali vrlo diskretno.

Sve osoblje je uniformisano. Boja uniforme ili samo razlika u nijansi označava na kom je poslu onaj koji je nosi. Najživopisnije uniforme, ali i prelepe turbane od istog, šarenog pamučnog platna, imaju prodavačice suvenira koje su po pravilu veoma ljupke i ljubazne. Ljubazni su svi, pa im zato gosti već od prvog dana otpozdravljaju sa „Džambo“.

U urođeničkom selu na domaku Mombase

Jednog dana poželeh da izađem iz hotelskog kompleksa i peške obiđem okolinu, ali i da kupim neki suvenir. Tek što sam prošla kraj rampe i stražara, skoleteše me crnoputi mladići sa bezbroj pitanja i ponuda na skoro svim jezicima sveta – osim srpskog. Pokušala sam da ih ignorišem, jer se od samog početka videlo da ne odustaju, ali uzalud. Pitali su odakle sam, gde je ta zemlja, s kim sam došla… Za Srbiju nisu čuli, ali znaju za Jugoslaviju, iako ni jedan nije imao ni trideset godina. Nisam se usudila da uđem u prodavnicu, jer je bilo očigledno da ću nešto morati da kupim. Nudili su taksi i bicikl, ali su, shvativši da želim da pešačim i oni krenuli za mnom peške. Teško je reći da li su oni išli sa mnom ili ja sa njima. Kad razmislim, iako nisam želela, prepešačila sam sledeći ih stazom, a ne asfaltnim putem, više od dva kilometra do glavnog puta koji vodi ka Mombasi. Sa druge strane puta je selo.

Već na prvi pogled je jasno da su njegovi stanovnici veoma siromašni. Nema struje, pa se svuda dimi vatra, iako je toplo. (Nigde nisam videla ogrev na drva!) Većina prodavnica ili preciznije – prodajnih mesta, obične su nadstrešnice. Takva je i krojačka radionica u kojoj desetak mladih žena na vrlo starim mašinama šije razne delove ženske, muške i dečije odeće. Pri tome sve šavove brižljivo raspeglaju peglom koja se greje na vatri.

Ima tu prodavnica hrane, raznih nosača zvuka (CD, traka i sličnog), ali i frizerskih „salona“. Ulica je neravna, bez kanalizacije, neuredna i prljava. Ni kuće (koje su uglavnom kućerci ili tako nešto) nisu bolje, ali mladići rekoše da su prezadovoljni svi koji bilo kakve imaju, jer je gradnja prave kuće preterano skupa. Za vreću cementa, na primer, potrebno je dati „celo bogatstvo“. A, samo dvadesetak kilometara je udaljena fabrika cementa u vlasništvu La Farža, onog istog koji je kupio i Beočinsku cementaru.

Kako smo ulazili dublje u selo utisci su bili sve mučniji. Svakako je najupečatljiviji susret sa decom. Ima ih mnogo, kao pleve. Prvo smo naišli na poveću grupu dece, uzrasta oko sedam godina, koja nas je za čas opkolila. Ubrzo se pojaviše i njihova mlađa braća i sestre. Moji pratioci, očigledno već naviknuti na ovakve susrete, odvedoše me do nekakvog kioska u kome se, između ostalog, prodaju i bombone. Nisam imala kud. Kupila sam jedan zamotuljak jedinih bombona koje su imali i počela da ih delim. Uskoro su sve ručice bile pružene ka meni, a okice su me molećivo gledale. Bila sam ganuta i iznenađena: svako ko je dobio bombonu je odlazio, ustupajući mesto onima koji još čekaju.

Mislila sam da je moja poseta selu završena, ali ne bi tako. Moji pratioci su predložili da odemo i do škole. Pomirena sa sudbinom, pristala sam. To je prostorija od dasaka koja se providi, veličine oko pet puta deset metara. Nameštena je veoma, veoma skromno, ali kao prava učionica: levo i desno od prolaza su klupe, a nasuprot ulaznim vratima je sto učiteljice. Mali crnčići (sigurno nemaju ni sedam godina) ustali su i u horu nas pozdravili. Svi su pružali ručice u znak pozdrava. Govorili su u glas, sve dok im nije rečeno da se smire.

Kad su se umirili, bacila sam pogled i primetila da su svi uredno očešljani i umiveni i da svi imaju jednoobraznu platnenu unifornu. A onda se izdvojio jedan dečak. Bio je sitniji i bez uniforme. Prišao mi je i tužno počeo da priča meni nerazumljivim jezikom. Objasnili su mi da je tužan, jer on jedini nema uniformu! Prineli su mi svesku u kojoj su posetioci na svim jezicima sveta upisali novčani iznos kojim su „pomogli da se uniforme nabave“. Stavila sam ruku u džep i novac namenjen kupovini suvenira ostavila kao prilog. Na njihovo insistiranje, i moje je ime zapisano u svesci.

Moji pratioci me ni tad nisu napustili. Pričali su da iako su mladi i sami imaju decu, a da su nezaposleni. Snalaze se tako što sačekuju turiste od kojih za svoje usluge dobiju nešto para i tako preživljavaju. I to koliko znaju engleskog, nemačkog i drugih jezika naučili su od turista. Smatraju da je dobro što su stranci sa svojim kapitalom došli u Keniju, jer, da nije njih, situacija bi bila još teža. I pridošlice – stranci i lokalno stanovništvo se privikavaju da žive jedni pored drugih. Kad-kad blizina učini svoje, pa su sve češći i mešoviti brakovi, u kojima se rađaju deca koju popularno zovu „kapućino bebi“.

Po povratku u hotel sam se veoma čudno, neprijatno osećala. Doživljavala sam ga skoro kao neki „elegantni geto“, iako je bio hotel sa samo tri zvezdice. Na momente sam sebe osuđivala što u seoskoj školi nisam mogla da dam veći prilog…

Danima sam bila okupirana slikom koju sam u selu videla. Bila sam kivna, čak i kad bi videla brojne majmune koji slobodno šetaju prostranim parkom, pentraju se po drveću i neometano izvode svoje akrobatske veštine. Čitave majmunske porodice su se sunčale i uživale na stenju i tropskom rastinju, a da ih niko u tome nije ometao. U jednom kutku parka, podalje od hotela, kraj malog veštačkog jezera, imao je „svoj posed“ par velikih morskih kornjača. On se sastojao od kuće po meri, i uvek dovoljno sveže hrane. A tek reklame o životinjama u nacionalnim parkovima…
I nehotice sam pravila poređenja.

Iako se u Keniju putuje pre svega zbog posete nacionalnim parkovima, treba videti i ružniju i tužniju stranu ove prelepe zemlje. Tek tada se može reći da je viđeno pravo lice Kenije.

Nada Damjanović, 81 godina
Novi Sad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“