Nada (Novi Sad): Banjaluko, dolazim uskoro!

Nada (Novi Sad): Banjaluko, dolazim uskoro!

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Fotografija: Suvajac, Vrbas – Pogled sa Banj brda

Putovanja, ah, ta divna, različita, smorna, izazovna, nezaboravna putovanja. Ja sam od onih koji vole da putuju, upoznaju, upijaju, porede i, zaista, uživaju u putovanju.

Ovog puta ću vam pričati o obilasku Banjaluke u Republici Srpskoj, o ličnim utiscima, doživljajima i ljepoti ovog bisera od grada. Banjaluka je svuda poznata po svojoj ljepoti, ljepoti djevojaka, po duši koju ima, po divnim neposrednim ljudima i još puno toga. Koliko je samo pjesama napisano o njoj. A sve te pjesme su pune sevdaha, emocija, ljubavne čežnje, ljubavi prema svome gradu, prema „jaranima“.

Elem, stigla sam umorna, ukočena, omamljena od šesnaestočasovne vožnje, prilično neudobnim busom iz Novog Sada u Banjaluku. Sinoć sam sjela u Novom Sadu u ponoć, a, evo, jutros sam osvanula u Banjaluci oko šest sati. Maj je, pa se u to doba dana dobro vidi, razdani se.

Polako koračam i vučem svoj crveni kofer. Idem alejom prema centru grada. Divna aleja, a i jutro je divno, svježe. Sama sam, ali to mi uopšte ne smeta, naprotiv! Opažam svaku sitnicu, svaki detalj, ljude koji su iz nekog razloga tu. Idu nekud, negdje. Ja ne žurim. Hodanje mi baš prija. Osjećam neki mir. Spokoj me ispunjava. Blago Banjalučanima sa svim tim kilometrima, divnih, krošnjatih, ladovitih aleja. S tim u vezi, fascinantno je da je austrougarski general krajem XIX vijeka pokrenuo akciju zasada aleja koja je tada iznosila čak 17 kilometara. A danas, ko zna koliko! Ne zovu uzalud Banjaluku Gradom zelenila.

U tom razmišljanju, stižem do hotela „Bosna“, u samom centru grada, gdje ću i odsjesti ovaj vikend. Ulazim u sobu, spuštam kofer i, onako obučena, liježem na krevet. Opuštam se, sklapam oči. Kad sam ih ponovo otvorila, vidim, prošla su već dva sata. Odlično. Osjećam se orna i odmorna. Tuširam se, oblačim, popravljam kosu, stavljam ruž i silazim u baštu hotela. Naručujem kafu i limunadu. Čekam drugaricu koju sam ranije pozvala. Svakim sekundom osjećam se bolje i sretnije. Osmehjem se, onako, za druge možda bez razloga. Stiže moja drugarica Drava. Osmeh se širi, pojačava i prelazi u glasan smijeh zbog nekih njenih opaski. Ostajemo tu još malo i obostrano uživamo u našem susretu. Pošto smo napravile plan, krećemo da ga realizuemo.

Prelazimo ulicu i već smo na platou ispred robne kuće „Boska“. Pošto smo gladne, odlazimo kod Muje na ćevape. Tu je u blizini, a čuveni su nadaleko. Naručujem veliku porciju, ne što sam toliko gladna, već mami me taj miris i ukus, a i oči gladne. Molim vas, ako ikad odete u Banjaluku, nemojte da ne probate čuveni banjalučki ćevap! Ne znam u čemu sam više uživala: divnom danu, društvu ili jelu.

Tako zadovoljne, krenusmo u obilazak. Odmah tu, u blizini, podignuta je nova pravoslavna crkva posvećena Hristu Spasitelju. Rađena je u srpsko-vizantijskom stilu. Arhitektonski gledano, to je jedan od najvećih i najlepših objekata na Balkanu. Obilazimo palatu Banskog dvora, pravi reprezentativni objekat. Zatim zgradu Narodnog pozorišta, Gradsku kuću… Na ovim objektima dominira novi arhitektonski izraz uz djelove iz srednjevjekovnog srpskog graditeljstva. Prelijepo, nema šta. U tom strogo gradskom jezgru je i čuvena Gospodska ulica. Puna je najpoznatijih građevina iz perioda Austrougarske. Sačuvane su sa svim tim ukrasima oko prozora, balkona… Ne prošetati tom ulicom je veliki grijeh ili propust.

Nastavljamo šetnju i stižemo do Ferhadije. To je džamija Ferhat-paše Sokolovića, izgrađena u otomanskom stilu u XVI veku. U razornom zemljotresu 1969. srušen je minaret. U ratu devedesetih godina, bila je potpuno srušena a danas je pri kraju njena obnova.

Lagano se vraćamo, ulazimo u gradski park. Prekrasno je uređen. U njemu je spomenik Petru Kočiću, velikom književniku i tribunu narodnom. Sjedamo se da se odmorimo i uživamo u majskom suncu, koje nas miluje kroz krošnje parkovskog drveća. Kasnije ćemo obići spomenik žrtvama Jasenovca. Ne zaobilazim ni spomenik koji je podignut u znak sjećanja na smrt 12 beba stradalih 1992. godine. Tužno je kako su izgubile svoje nevine živote. Slava im.

Dan je poodmakao. Umorna sam, ali zadovoljna i sretna zbog dobro osmišljenog i provedenog dana. Malo bolje sam upoznala Banjaluku, najveći i najlepši grad u Republici Srpskoj. Malo je i reći da sam uživala obilazeći taj univerzitetski, kulturni, politički centar Republike Srpske. E, ako sam toliko željela da vidim taj grad ukrštenih kultura, običaja, monumentalnih objekata iz turskog i austrougarskog pakta, spomenika kulture starog i novijeg doba, danas mi je želja utopljena.

Svanuo je novi dan, jednako dobar kao juče. Poluglasno govorim „Volim maj, volim proleće!“ Radujem se ovom danu. Znam, uživaću.

Danas sjedamo u kola pa krećemo uzvodno, uz Vrbas. Kako je moćna i živopisna ova rijeka. Tu zelenu boju njene vode nikad neću zaboraviti. Stižemo do Šehera. U tom, Donjem Šeheru, osnovan je grad Banjaluka, a poslije se naglo širio. To je bilo pod Turcima Osmanlija u XVI vijeku. To je period procvata, gradnje trgovačkih i zanatskih dućana i postaje sjedište Bosanskog pašaluka. Istorija je čudo.

Nastavljamo put. Penjemo se na brdo, zvano Banj brdo, nekad Šehitluci. Tu je podignut monumentalni spomenik palim borcima u Drugom svetskom ratu. Od rata devedesetih godina XX vijeka, mnogo je zapušten i propao je. Šteta, ali ostavio je jak dojam na mene. S tog brda, imamo divan pogled dole na Vrbas, na grad. Panorama je očaravajuća, što zbog ljepote grada, prirode, što zbog divnog sunčanog dana. Ipak, moramo nazad. Dogovaramo se, drugarica i ja, da još svratimo negdje na piće i kafu. Odlučile smo se za jedan divan objekat na samoj obali Vrbasa. Nov, ljep restoran, ogroman, sa tri terase. Sedimo na jednoj koja visi iznad zelene rijeke. Uživamo ćutke. Slušamo njen šum. Gledamo talase, a u plićaku vidimo ribe. Ne ide mi se nikud. Opuštena sam, mirna i puna divnih emocija. Zadovoljna sam, čak sretna. Smješak je tu kao dokaz, a nekom ohrabrenje.

Za sto nam prilazi jedan fini uglađeni gospodin. Lijep je, prijatan je i vrlo šarmantan. Učtivo pita je li slobodno. Naravno, za takvog gospodina i jeste. Kažemo uglas: „Izvolite!“

Počinje upoznavanje. Razgovor teče jednostavno, spontano. Gospodin je zanimljiv i vrlo duhovit. U sebi priznajem, sviđa mi se. Poslije kraćeg vremena, nas dvije ustajemo i krećemo. Gospodin mi, pri pozdravu, daje papirić sa svojim telefonskim brojem, a potom, neodoljivim pogledom zarobi moj pogled. Smiješkom me pomilova i muškim glasom reče: „Smijem li se nadati Vašem pozivu?“ Osmjehnula sam se neodređeno i pomalo zagonetno mahnula rukom, okrenula sam se i otišla do auta. Pratio nas je pogledom, nekako zbunjen. Pozvala sam ga i rekla: „Čujemo se!“ „Jedva čekam“, rekao je glasom sretnog čoveka. Ušle smo u auto, uključile radio i čule prelijepu pjesmu: „Da sam ptica i da imam krila“. I mi smo zapjevale.

Evo me ponovo u autobusu za Novi Sad. Po glavi prevrćem, prebirem sve što se zbilo u ova dva prethodna dana. Sa blaženim osmehom sam sve bliža kući. Sumiram utiske i ne mogu da ne budem zadovoljna, sretna zbog svega viđenog i doživljenog. Moram priznati da odavno nisam imala ljepše putovanje. Bože, hvala ti! Hvala mojoj drugarici. Znate, vrlo je moguće da ću sledeće planirano putovanje zaboraviti i da ću ponovo otputovati u tu prekrasnu Banjaluku, gdje će mi se istinski obradovati, prijateljski zagrliti i voljeti.

Dođoh kući, a u mislima još putujem po Banjaluci. Da ne zaboravim, tvrđavu Kastel sam vidjela samo iz auta. Moraću i to da vidim! Banjaluko, dolazim uskoro!

Nada Jovanović Krupljanin, Novi Sad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *