Početna Magazin Godine Čovek i smrt Moj posao je da budem majka, ali sada hoću da umrem na miru

Moj posao je da budem majka, ali sada hoću da umrem na miru

Moj posao je da budem majka, ali sada hoću da umrem na miru

Rak jajnika je opaka bolest koja ne pokazuje precizne simptome sve do poslednjih faza, pa na petogodišnjem periodu samo 50 odsto pacijentkinja preživi. Kolin Lum je pre više od decenije dobila dijagnozu raka jajnika u trećoj fazi. U to vreme njena deca su imala 11 i 8 godina. Danas, ona više nema snage…

Pre nekoliko meseci, nakon što se 13 godina borila sa ovom bolešću, Kolin, amerikanka iz Masačusetska, odlučila je da prestane. Danas ima 56 godina, njeno zdravlje je sve slabije, više ne može da jede i pije, i veoma, veoma je umorna.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

– Oduvek smo u porodici bili iskreni i pošteni jedni prema drugima. Deca su znala o čemu se radi. Nismo im pričali da „mamu boli stomak“, nego da mama ima rak – rekla je Kolin je intervjuu za radio WBUR u junu 2016. godine.

– Bila sam dobar roditelj pre raka, ali sam sa rakom postala bolji, jer nemate vremena za odlaganje. Na primer, prosto morate da stignete da pričate sa decom i o seksu, i drogama, i alkoholu… Nikome nije garantovano da će videti sutrašnji dan. A rak ovu tvrdnju čini veoma tačnom. Kada popričate sa decom o smrti, sve druge teme su lakše – rekla je Kolin.

Godine 2012. Kolin je odbila da učestvuje u kliničkom istraživanju terapije koje bi je na nekoliko meseci udaljilo od kuće. Njen lekar se naljutio na nju, ali ona je bila sigurna u svoju odluku:

– Moj posao je da Vas održim u životu – rekao je lekar.
– A moj posao je da budem majka – odgovorila je Kolin.

– Ne potresa me samo umiranje. Ali se teško nosim sa tim da neću videti neke značajne događaje u životima mojih ćerki, kao što je diploma mlađe ćerke sa koledža. To je ono što najviše rastužuje. Što ih neću videti kako prilaze oltaru na svom venčanju ili kako imaju bebe.

Ipak, ona je srećna i ponosna što je tako dugo… majka:

– Moje čudo nije da izađem odavde izlečena. Moje je čudo to što sam dobila dijagnozu pre 13 godina, i što sam iz gledala kako od devojčica od 8 i 11 godina izrastaju u mlade žene od 21 i 24 godine.

Da bi ovo uspela, Kolin je prošla kroz 160 hemoterapija, i u aprilu 2016. jednostavno je znala da je dosta. Njeno telo više nije moglo da izdrži da se leči. Ima ona poruku i za one koji njoj poručuju da mora da nastavi da se bori:

– Mnogo ljudi se pretvara i poriče stvari… Da se ovo ne dešava. Ali ako te zaista zanima ovo putovanje, budi u mom brodu, a moj brod je realnost.

Sada, kada se smrt približava, Kolin je zahvalna što zna da nije mnogo ostalo neizrečenog, pa ni tema njene smrti:

– Nadam se da ću umreti sa dostojanstvom, što ću verovatno uspeti, ali uz par psovki. To je jedna od retkih stvari koje su mi ostale uprkos raku – moje omiljene psovke. Želim da imam najbolji kvalitet ovo malo života što mi je ostalo, koliko god da je to. Nadam se da neće biti bolno. Nadam se da ću umreti kod kuće. Ali ne znam kako to izlgeda. Kada bih mogla da biram volela bih da se razvlačim po krevetu i brbljam do poslednjeg jebenog minuta. I da se našalim. Da kažem da je vreme da idem. I da kažem zbogom, i da odem na miru. Ali, kao i sa rakom i mnogim drugim stvarima, ne znam koliko ću imati izbora.

Ne pristaje da bude intubirana. I, iako je svesna da mnoge stvari neće moći da kontroliše, želi kontrolu nad onim koje može, i to je jasno istakla porodici.

Na primer: Ako padne u komu, kaže da je u redu ako je porodica pošalje u bolnicu ili hospis. Već je izabrala i kovčeg, i želi da bude otvoren tokom ceremonije (više o američkim sahranama čitajte ovde).

izvor: Penzin, WBUR