Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Milorad (Zrenjanin): Selo Borač u srcu Šumadije

Milorad (Zrenjanin): Selo Borač u srcu Šumadije

Milorad (Zrenjanin): Selo Borač u srcu Šumadije

2. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih Draganova nagrada. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Borački krš – vizura, Knić (predelisrcasrbije.rs)

 

U TV emisiji o turizmu „Knjiga utisaka“, 2009. godine, osvojio sam putovanje i sedmodnevni boravak u mestu Borču. Pitao sam se gde se to mesto nalazi i da li je i po čemu poznato.

Saznao sam da je u tu snimana TV serija „Moj rođak sa sela“. Ovaj podatak mi i nije bio najbitniji. Želeo sam da pre odlaska saznam što više o Borču i njegovoj okolini.

Kada sam pozvao broj telefona darodavca, javio mi se ljubazan čovek i detaljno objasnio kako da dođem do njih. Rekao je:

„Iz Zrenjanina imate za Kragujevac direktan autobus, a na autobuskoj stanici ću vas ja dočekati kolima.“

Naš sagovornik se zvao Dejan, živeo je u Borču, a radio u Kragujevcu. Sa radošću smo se moja supruga Biljana i ja spremali za ovaj put.

U Kragujevcu nas je dočekao nasmejani i stasiti mlad čovek. Pozdravili smo se kao da se poznajemo godinama. Uz put nam je skretao pažnju na delove Kragujevca, Knić, Gružansko jezero i Borački krš.

Gružansko jezero, pored kojeg smo prolazili, svetlucalo je i presijavalo se, a u njemu se ogledalo plavo nebo sa paperjastim oblacima. Ulazeći u selo Borač, ugledali smo putopisni znak na kojem je pisalo: „Srednjevekovni grad Borač“. Pred nama se ukazala nestvarna lepota koja kao da je Božijom rukom stvorena. Sa svih strana se nalazilo bujno zelenilo, a usred svega uzdizao se stenoviti deo, čuveni Borački krš.

U centru sela se nalazila lepa i moderna kuća, koja je utonula u raznovrsno i raznobojno cveće. Pored nje se nastavljalo sve ono što čini etno-domaćinstvo.

Dejan nam je rekao da ćemo, ustvari, biti gosti njegovih roditelja, pre svega majke Milene. Viknuo je mamu i iz kuće je izašla lepa i nasmejana žena, opasana, kao sneg belom, uštirkanom keceljom i rukama umazanim od testa. Rekla nam je:

„Izvinite, mesim pogaču. Pa dobro nam došli! Uđite! Uđite!“

Smešteni smo u konfornom dvosobnom apartmanu, gde nas je Dejan poslužio slatkim od kupina, domaćom rakijom šljivovicom i ledenom vodom.

Kada smo se raspakovali i osvežili, Dejan nas je poveo u obilazak svog etno-domaćinstva. U posebnoj prostoriji su bile izložene šumadijske narodne nošnje, stare porodične fotografije i razne stvari i predmeti karakteristični za domaćinstva ovog dela Srbije.

U neposrednoj blizini se nalazila tprezarija sa drvenim stolovima i klupama, prekrivenim šarenim ćilimima. Naša domaćica je žurno završavala ručak jer će, pored nas, imati i goste iz Beograda.

Prijalo nam je srdačno i neposredno gostoprimstvo naših domaćina, kao i zdrava i ukusna hrana, koju sami proizvode i pripremaju.

Bio je avgust mesec i, srećom po nas, lepo vreme, te smo sledećih nedelju dana svakodnevno šetali i upoznavali Borač i njegovu okilinu.

Bogata istorija ovog dela Šumadije je ostavljala tragove skoro na svakom koraku. U Borču se nalazi Crkva Svetog Arhangela Gavrila, iz 1359. godine, što znači da je sagrađena pre Kosovskog boja. Pored crkve se nalazi groblje, iz XVII veka, a na samom vrhu krša, i ostaci srednjevekovnog Boračkog grada.

Imao sam osećaj da su prastare crkvene zidine smirivale napaćene duše i svojom stamenošću ulivale snagu i veru u život.

Sa štapom u ruci, moja supruga i ja smo prelazili svakodnevno po nekoliko kilometara. Usput smo sretali meštane, koji su nam srdačno prilazili i pozivali nas „na po koju“ pred ručak i vruću lepinju.

Jednog dana, Dejan je sa nama pošao u šetnju i doveo nas je do čarobnog mesta. Ugledali smo ono što je on zvao „Dražin splav“, sagrađenog od od novih dasaka.

Ispod mostića je tekla rečica sa bistrom vodom i ribicama u njemu. Oko njega su rasle ogromne bundeve, što bi mi, Lale rekli – ludaje. U blizini su se nalazila dva konja, koji su bili ograđeni i mirno pasli travu.

U pozadini „Dražinog splava“ se nalazila lepa kuća, dobro opremljena. Pored nje je bila drvena koliba u kojoj se nalazilo piće, sokovi i kafa. Gost ili putnik namernik bi se sam služio i ostavljao novaca koliko je želeo jer domaćina nije bilo.

Na „Splavu“ su se nalazili drveni stolovi i klupe i, kada nas je Dejan ostavio, seli smo i uživali gledajući Borački krš i bogato zelenilo, slušajući šum Boračke reke i udišući svež vazduh.

Moja supruga je baš tamo dobila inspiraciju za svoj novi roman „Pečati sudbine“, koji je za godinu dana i izdala. U knjizi je opisala sve lepote ovog dela Srbije u koji je smestila i dobar deo sadržaja romana.

Vreme je proletelo i bilo nam je žao što smo morali da se oprostimo od naših novih prijatelja. Boravak u etno-domaćinstvu u selu Borač, kraj Kragujevca, možda i nije najatraktivnije moje putovanje, ali mi je ostalo u predivnoj uspomeni.

Prelepa priroda i srdačno gostoprimstvo naših domaćina nas je navelo da im se opet vratimo. I vratli smo se u Borač šest godina kasnije…

Milorad Matinov, 75 godina
dip. tekstilni inženjer u penziji, Zrenjanin


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“