Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Milorad (Zrenjanin): Otiđi, dođi i ostani

Milorad (Zrenjanin): Otiđi, dođi i ostani

Milorad (Zrenjanin): Otiđi, dođi i ostani

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Fotografija: Crvenjača i Bistrička dolina (Portal Analitika.me)

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Mi, ljudi iz Banata, Vojvodine i Srbije smo druželjubiv, miran i staložen narod. Volimo sve ljude ovog sveta i volimo da se družimo, putujemo, da gostujemo, a i da dobro ugostimo drage nam i poštene ljude. Ponekad, u nedostatku vremena, para i ideja, skloni smo da putujemo po našim putevima, rekama i sećanjima, skidajući prašinu koja se spustila na pređena i toliko priželjkivana mesta naših snova i želja.

Posle opsežnih i dobro promišljenih priprema za putovanje, polako napuštamo našu rodnu i berićetnu Panonsku ravnicu i krećemo put naše bratske, nikad prežaljene republike. Put nas vodi dugom, živopisnom, krivudavom Ibarskom magistralom. Pored puta, prelepi predeli naše jedine i jedinstvene domovine. Putujemo otvorenih očiju, duše i srca, željni da svu tu lepotu upijemo u sebe i da je tu zauvek sačuvamo.

Gotovo da nismo ni primetili da je tu već nadomak i veštački stvorena granica između dva naša neraskidiva naroda. Na granici, po običaju zastoj, gužva i mnoštvo naroda. Kolone su duge u oba pravca. Izašli smo iz vozila da malo opružimo noge od puta. Iz vozila ispred nas iskočiše dve male, vesele devojčice sa reketima i lopticom u ruci. Možda su to naše buduće teniserke. Nove Ane, Jelene… Gledam u njih onako vesele i razdragane. To me vrati u mladost i sećanja…

Rano proleće u Banatu. Mala varoš na obali Begeja, okupana prolećnim suncem. Park na obali mirne, lenje, pitome, a nama tako drage reke. Trava se već probudila iz zimskog sna, podmladila se, nabujala, napravila debeli zeleni tepih ispod starih stabala koji su odolevali vremenu i godišnjim dobima, svedočeći o proteklom vremenu i čuvajući ostvarene i neostvarene želje i tajne.

Mnogo je tu dečurlije, vesele, bezbrižne, koja se jurca i valja po debelom travnjaku. Po lepo uređenim stazama, mladi roditelji i stare bake guraju dečija kolica iz kojih izviruju male, vesele dečje glavice, buduće Tesle, Pupini, Đokovići…
Ona malo zrelija dečurlija razapela mrežu za tenis između dva zaljubljena platana koji se godinama stidljivo gledaju, krišom, danju i po mesečini i niko od njih zaljubljenih da napravi prvi korak da se spoje.

Jedna malo jače udarena loptica dolete u krilo deda-Sime Žarinog, penzionisanog starog poštara, koji je sedeo zavaljen u klupi sa naočarima koje su mu gotovo pale s nosa, držeći ispred sebe naš, lokalni list. Ispred sebe je držao novine sa čijih su se stranica u čituljama smešile slike njegovih prijatelja i poznanika.

– Deda-Simo!- prekide mu sanjarenje umiljati glas male, crnooke, dugokose devojčice.

– Izvinite, da li biste mi dali lopticu za tenis? Slučajno je pala tu kod Vas. Izvinite, nije namerno.

Deda Sima, malo zbunjen, vrativši se iz sanjarenja, blago pogleda devojčicu, nasmeši se, dobaci lopticu i reče:

– Evo ti loptica, sunce moje, samo se vi igrajte. I ja bih da sam malo mlađi. A kako se ti, zlato, zoveš?

– Ja sam Milica.- veselo procvrkuta devojčurak, uze lopticu i veselo odskakuta do svog društvanceta koje ju je čekalo.

– Eh, Milica! – uzdahnu, kao za sebe, deda-Sima. – Imao sam i ja jednu moju Milicu. Isto je toliko bila lepa i vesela. Svi iz naše škole smo potajno bili zaljubljeni u nju. Svi smo je voleli i ona je volela sve nas.

Njeni roditelji su se tog proleća odselili za velegrad. Svi smo ih ispratili do železničke stanice i dugo mahali na rastanku. Dugo smo trljali oči, kao od dima, a to su bile suze, iskrene zbog odlaska drage nam osobe iz naših života. Mnogo godina kasnije, u jednim novinama sam video u čituljama njen lik. Nisam mogao i nisam hteo to da priznam. Ona nikad neće otići iz misli i iz života. Još čujem voz kojim je otišla.

I onda začujem sirene vozila iz naše kolone koji čekaju da krenem preko granice. Pogledam, ispred mene nema nikog, ni onih malih devojčica, ni Milice, a put ispred mene prav i širok… Nastavljam put, a sećanja i dalje naviru…

Stižem u Bistricu, na severu Crne Gore. Mala varošica na obali istoimene brze, čiste i plahovite reke. U samom centru Bistrice, škola. Osnovna i nedeljiva. Za Srbe i muslimane, koji čine sklad u ovoj višenacionalnoj sredini. Blizu škole je džamija, pošta i kafana gde narod poslom i bez posla navraća na razgovor, na viđenje i ogovaranje.

A sve ih pritisla ista muka. Nemaština i nespokoj. Nijedna fabrika ne radi, nema privrede, a od poljoprivrede i ona veća, organizovanija domaćinstva, slabu vajdu imaju, a nekako mora da se preživi. Mladi se, kao i u svim krajevima ove naše bivše i za mnoge neprežaljene domovine, uputiše u gradove, na škole, zanate i fakultete, zaboravili na njive, na stoku, na stare roditelje koji s mukom privode kraju težački život sazdan od rada, patnji, muka i iščekivanja.

Iščekivanja poštara, pisama i siromašnih penzija i milostinje od bogatih i imućnijih sugrađana i rodbine na radu u inostranstvu. Obraduje se starina svakom pismu, svakoj vesti od mlađarije i opet, nada se da će bar u jesen, kad priroda požuti i sazri, kad plodovi bogom dani otežaju, kad saviju grane starih, a rodnih šljiva i jabuka, doći na viđenje i porodično okupljanje. Kad orasi, oni sitni a česti, popucaju i ispadnu iz svoje, sad već zrele ljuske, počnu da se sunovraćuju sa debelih stabala, toliku buku naprave da se male, vredne veverice razbeže iz debele hladovine starih oraha. Zabele se ljuske i kore zrelih oraha u debeloj hladovini, što je znak da će za Božić, ako omladina stigne na čestitanje i na negde već zaboravljene stare običaje bacanje oraha i loženje Badnjaka, stara baka izvaditi iz zamotuljaka orahe i staviti na sto da se ne zaborave.

Penjem se polako uz brdo, a put krivuda kao da beži od mene, želeći da me još više zamori kako bih na kraju puta uz čašicu stare, dobre i hladne šljive i hladne vode sa izvora, uz šolju kafe, crne i tanke, odmorio dušu i pozdravio se sa ukućanima.

Iznad stare, čvrste, kamenom i čatmom zidane kuće, sa još uvek crvenočađavim crepom, izdigla se Crvenjača. Uzdigla se i preti, kao da će svojom snagom i silinom zatrpati imanja u ravnici ispod nje. Crvenjača je brdo koje onako gordo stoji nad malom livadom u kojoj su zasađene šljive opružile sad već skoro suve grane, obrasle mahovinom i s mukom drže teret sazrelih plodova. Trava u šljivnjaku odavno dozrela, žuta i tvrda. Nepokošena.
Stara, nekad tvrda i hitra ruka deda-Uroša nije stigla da oštrom kosom napravi široke, ravne otkose.

Nema više pastira i paše na livadama u podnožju stare Crvenjače, nema više krupne stoke ni ovaca koje su svako jutro blejanjem umesto petlova najavljivale zoru. Ostao je samo deda-Uroš i njegove modroplave šljive da se druže u hladovini ispod vremešnih stabala. Krajičkom oka pogleduje deda-Uroš na travom zarasle staze kojima su nekad unuci dolazili da obiđu svog dedu i da mu pruže malo topline i vrate osmeh na izmučeno lice. Kante se polako pune zrelim plodovima. I srce bi bilo puno i veliko da se bar neko pojavi na vratnicama velike livade.

Sunce već polako zalazi za brdo, za Mirovičku i Radojeglavsku Crvenjaču. Deda-Uroša polako napušta nada da će se odnekud pojaviti sinovi i zetovi prašnjavim putem do kuće. Plastična burad su već puna zrelih plodova i uskoro će poteći rakija iz uzidanog malog rakijskog kazana. Navratiće na kazan po neki putnik-namernik ili dobar komšija, dok se sinovi ne sete da svrate na rodno ognjište.

Zna deda-Uroš da su vremena teška i da su tu blizu i nove granice postavljene i carine, koje dele naš bratski, jedan narod. Zna i veruje, doći će neko. Zato mu vrata stoje otključana i s prvim sumrakom upaljeno svetlo oko kuće, kako bi dragi mu videli put do kuće, do rođenog ognjišta…

Starog deda-Uroša nema više. Zauvek je napustio svoje rodno ognjište, napustio je svoje livade, zauvek ostavio neotkovanu kosu i svoje mahovinama i lišajevima obrasle šljive. Lokot na zatvorenoj kapiji stoji kao opomena na prolaznost života.

Posle, po tradiciji održane, godišnjice i pomena, vraćamo se svakidašnjici i životu. Ponovo se vraćamo našoj ravnoj Panonskoj ravnici. Put nas vodi preko granica, carina i vraća u život koji živimo. Uživamo u vožnji magistralom sa pogledima na lepotu naših predela i šuma. Što smo bliži Beogradu, saobraćaj postaje gušći. Puno je vozila na putu i narod pomalo postaje nervozan pa nekad i malo bučnije reaguje.

Put nas vodi do aerodroma jer neke prijatelje treba da pokupim na našem najlepšem aerodromu. U velikoj čekaonici, puno užurbanih ljudi. Dok čekamo u čekaonici, čuje se sa razglasa: – Avion na letu Hanover–Beograd stiže za desetak minuta. Molimo putnike da se pripreme za let!

Dok sam čitao neki od časopisa, vrate mi se sećanja na Željka.

Bio je to mlad, lep i poželjan muškarac. Rado je bio viđen u društvu boema i gradske elite. Zbog njegovih tamnokestenjastih krupnih i prodornih, uvek bistrih očiju, mnoge su žene zbog njega patile. Bio je drug i prijatelj, gospodin i baraba kad je to situacija i društvo zahtevalo. Znao je da ima i da nema, da voli i da ga vole.

Sa Ninom je provodio nezaboravne trenutke sreće, ljubavi i bola. Bila je ljubomorna na njega, na njegov šarm, na njegov um, na njegove atraktivne vrele kraljice noćnih lokala i kasina… Znao je i voleo da živi i uživa u svakom trenutku života koji mu se pružao. Često je putovao, odlazio i dolazio. Bavio se nekim čudnim poslom i zanimanjima. Svi su znali i niko ništa nije znao o njemu. Bio je „centar sveta“ i kao da je predosećao kraj, tako je i živeo. Hteo je da što više uzme od života. Živeo je brže od njega.

Spremao se na put za Hanover, u Nemačku. Nije želeo da povede Ninu sa sobom. Dugo i uporno je insistirala, ali je znala da tu nema pomoći. Njegove odluke su bile brze i konačne. Nije mu se išlo, a morao je da ode. Osećao je neku zebnju u srcu po prvi put u životu. Dugo je mahao na rastanku.

Uveče, u udarnom terminu na državnoj televiziji udarna vest: Naš državljanin iz neobjašnjivih razloga sleteo s puta i zahvaljujući samo sreći ostao živ, sa nekoliko povreda. Biće privezan za invalidska kolica. Ninu obli hladan znoj i neverica. Bezuspešno je pokušavala da pozove njegov broj. Nije bilo odgovora. Njihov pas Reks je danima cvileo. I on je predosetio tragediju. Grebao je po vratima i stalno očekivao da mu se prijatelj i gazda vrati.

Posle nekoliko dana, Nini su javili da se Željko oporavio i da se vraća večernjim letom iz Hanovera. Nina je odlučila, sačekaće ga na aerodromu. Zaslužio je. Žuti taksi je čekao ispred zgrade našeg aerodroma. Nina je nervozno šetala, a srce joj je snažno lupalo, da iskoči. Reks, koji je ostao u taksiju, svojim šapama je grebao po staklu. Nervozno je cvileo, očekujući da vidi svog prijatelja.

Vreme se natmurilo i neki sivi oblaci prekriše prostor oko aerodroma. Poče i neka sitna kiša. Spiker je preko razglasa objavio da je avion na letu Hanover-Beograd sleteo na pistu. Nina ništa nije čula. Njene su se misli i osećanja pomešale sa željama i strahovima.

– Nina!- začu se drhtavi glas, njoj tako drag i poznat. – Evo, vratio sam se sa poslednjeg puta.

Nina se naglo okrete i ugleda svog princa u plavim, novim invalidskim kolicima. Potrčala mu je u susret, a iz njenih krupnih, tamnokestenjastih očiju grunuše krupne suze.

– Dobrodošao, ljubavi! – gušeći se od suza reče Nina i snažno, toplo i iskreno ga zagrli. Otvoriše se vrata taksija i Reks uz gromki lavež polete iz sve snage svom prijatelju u zagrljaj. Gotovo da ga izbaci iz kolica.

Dok su mi ove već preživljene slike proticale ispred očiju, prijatelj se sa nekoliko kofera pojavio na vratima čekaonice.

– Halo, prijatelju, gde si to odlutao? Hajde, pomozi oko torbi…

Nakon ovih sanjarenja i putovanja konačno se vraćam u samo moj Zrenjanin!

Milorad Bibin, 65 godina,
mašinski tehničar u penziji,
Zrenjanin


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“