Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Milka (Kragujevac): Poseta Meteorima

Milka (Kragujevac): Poseta Meteorima

Milka (Kragujevac): Poseta Meteorima

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Christos Theodorou, Manastir Rusanu, Meteori

Kada se poslednjih godina pomene godišnji odmor, kada kažem more, najčešće pomislim na Grčku, zbog geografske blizine, srdačnosti Grka i lepote njene obale.

Kako me godine sve više gaze, sve više sam pobornik upoznavanja dragulja iz grčke prošlosti, drevne istorije, kulture i nauke, zemlje za koju kažu da su je ljudima poklonili bogovi.

Prošle godine sam letovala u podnožju planine Olimpa, u mestu Olimpik Bič.

Preko dana, na plaži, moj pogled je bio uperen prema Olimpu, gde su se nazirale snežne padine, a uveče, moja razmišljanja: da li je Olimp stvarno kuća grčkih bogova?

Agencija preko koje sam letovala ponudila nam je pokloničko putovanje na Meteore, srednjovekovne manastire, što sam odmah prihvatila.

Nije mi teško palo rano ustajanje i sa posebnim osćanjem sam krenula prema autobuskom stajalištu. A tamo, puno autobusa i puno grupa, koje su krenule na ovaj put: Rusi, Česi, Bugari… Mlada, lepa devojka, naš vodič, prozivala je putnike za svoj autobus. Polako smo zauzimali mesta u autobusu. Ulazeći, a svesna gde idem, nazvah: „Pomaže Bog“, a devojka uzvrati: „Od Boga Vam sreća“, što je na mene ostavilo poseban utisak s obzirom da je veoma mlada.
Za volanom – Grk Janis sa velikim krstom oko vrata, nasmešio se i polako krenuo. Usput smo uzimali putnike iz drugih mseta i razgledali grčka sela.

Kratko se zadržavamo u gradiću Trikala, što na grčkom znači tri dobra: dobra voda, lepe žene i najbolje lubenice. Prema starogrčkom mitu, gradić je mesto rođenja Eskulapa, boga lekarske veštine i zaštitnika bolesnika.
Zastajemo i u malom seocetu nadomak Meteora, ispred prodavnice ikona, gde nas Grci dočekaše ratlukom i hladnom vodom. Kupila sam ikonu koju mi je preporučila Grkinja koja tečno govori srpki jezik.

Nastavljamo put mirnom, ravnom, pitomom Tesalijom, žitnicom Grčke, koja me podseća na našu Vojvodinu. Pred očima, nesvakidašnji prizor: velike crno–maslinaste stene, prosto neshvatljivo da se iz ovakve ravnice naiđe na jedinstven spomenik antičkog sveta. Stene su me podsećale na oblakodere u Njujorku koje sam viđala na razglednicama koje sam dobijala.

Ne znam kako je na drugoj planeti, ali to što sam videla, ne podseća ni na jednu ovozemaljsku stvarnost, i za trenutak se pitam da li su stene delo prirode ili Božji dar.

Stajemo u samom podnožju Meteora. Masa turista iz svih krajeva sveta hrli da se što pre sretne sa ovim jedinstvenim ambijentom – monaškim naseobinama uklesanim u stenama.

Naš vodič upozorava da smo dužni da poštujemo svetost mesta i da se ponašamo smerno – velikom maramom sam se obavila, kao što nalažu pravila.

Krenuli smo uskim stepenicama prema manastiru Svete Trojice, prateći našeg vodiča. Stepenice uske, ali dovoljne da se razmimoiđu grupe koje se penju i silaze iz manastira.

Čudna tišina dok se penjemo uz stepenice, samo po neki pogled iz grupe koja silazi, koji nam govori sve.

Mlada devojka nam maše maramom očekujući da se svi skupimo, jer evo nas u manastiru. Unutrašnjost manastira izgleda tako nesvakidašnje, prosto sam zanemela pred silinom slika, ikona, fresaka, kosturnice i istorije u koju čovek prosto ne veruje. Mnogo grupa u manastiru, ali niko nikome ne smeta. Dok vodič govori, primetila sam mnogo devojaka koje su držale glave naslonjene na freske, verovatno veruju u isceliteljske moći. Savršen red vlada i u dvorištu. Bosiljak svuda, zelenilo, zvonik, suvenirnica, ali nigde ni jednog monaha.

Sa jedne ograde nas je posmatrao lep debeli mačak, kome verovatno ovoliko sveta nije smetalo.

Pogled s jedne stene na drugu, i u njima ćelije koje su nekada nastanjivali monasi u potrazi za duhovnim mirom. Primetih i jednu korpu koja se kretala prema manastiru i delovalo mi je sablasno na kojoj se visini kretala, ali te korpe i graditeljsko umeće dalekih predaka stvorili su ove manastire, koji su uistinu svetsko čudo.

Moj pogled s vrha stene pružao se na Tesalijsku ravnicu, koja me je podsećala na more, što je u pradavna vremena i bila.

Prizori preda mnom, oko mene, nebeski, dvori na vrhu stene, a iznad mene samo nebo, a u meni pitanje da li ovde stanuje Bog.

Ako ovde stanuje Bog, ja sam tog dana šetala sa njim.

Milka Ignjatović, rođ. 1945. godine
Volonter Crvenog krsta, Kragujevac


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“