Početna Magazin Godine Mikrohimerizam – Ćelije dece u majkama kao uspomena na trudnoću

Mikrohimerizam – Ćelije dece u majkama kao uspomena na trudnoću

Mikrohimerizam – Ćelije dece u majkama kao uspomena na trudnoću

Mikrohimerizam je pojava da u majčinom organizmu ostaju ćelije fetusa i (dugo) nakon porođaja. Ove ćelije možda nose tajnu prastare evolutivne borbe između dva organizma od kojih se svaki bori za opstanak i produženje vrste. Sada bar pouzdano znamo da nije reč o retkom fenomenu, nego pre o pravilu…

Tim patologa sa Leiden univerziteta u Holandiji uzeo je tkivo od 26 majki koje su umrle tokom, ili ubrzo nakon trudnoće. Sve su nosile sinove. Patolozi su u tkivima tražili Y hromozome – tražili su tragove muških ćelija u ženskom organizmu. I nalazili su, daleko češće nego što su očekivali.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Istraživanje objavljeno u časopisu Molekularna ljudska reprodukcija (Molecular Human Reproduction, Tissue microchimerism is increased during pregnancy: a human autopsy study) kaže da je u svakom od 26 uzoraka pronađen Y hromozom, iako tek u svakoj hiljaditoj ćeliji. Ali, tragovi muških ćelija nađeni su u svakom organu koji je ispitivan: u mozgu, srcu, bubrezima, itd.

Tokom 1990-ih, naučnici su prvi put shvatili da je moguće da ćelije beba u stomaku majke, i to i sinova i kćeri, „pobegnu“ iz materice i rašire se po telu majke. Ovaj fenomen nazvan je mikrohimerizam.

Međutim, problem je to što ove ćelije ne ostaju u majčinom organizmu pasivne. Istraživanja ovog fenomena kod miševa pokazala su da se fetalne ćelije mogu integrisati u organe majke i ravnopravno sa drugim ćelijama učestvovati u radu organizma.

Novo istraživanje pokazuje da majke skoro svaki put „zarade“ i određen broj fetalnih ćelija svoje dece kao „uspomenu“ na trudnoću, i to se može prepoznati i već od sedme nedelje trudnoće.

Ove ćelije mogu nestati kasnije tokom života, ali, ponekad, one ostaju prepoznatljive i u kasnijem životnom dobu majke.

Jedna studija iz 2012. godine, kada su pregledani mozgovi 59 preminulih starijih žena, utvrdila je da su Y hromozomi nađeni u čak 63 odsto slučajeva. Inače, većina istraživanja mikrohimerizma usmerena je na muški, Y hromozom koji ostave sinovi, zato što ga je daleko lakše razlikovati od ćerkinih, ženskih hromozoma (Male Microchimerism in the Human Female Brain).

Stručnjaci sada veruju da je nego što se ranije mislilo. Mnogi čak smatraju da je veoma uobičajen, ako nije sasvim univerzalan. Ali i dalje nam je zagonetan.

Pomenuli smo da može biti problem to što ćelije ne ostaju neaktivne. One mogu izazvati i ozbiljnije probleme po zdravlje majke. Na primer, često se kod kancera uočava veća prisutnost Y hromozomskih ćelija što može nagovestiti da možda ponekad i izazivaju rak. Sa druge strane, neke studije nagoveštavaju da mikrohimerizam čuva žene od bolesti.

Fetalni mikrohimerizam do danas je pronađen i kod pasa, goveda i miševa, i verovatno je prisutan desetinama miliona godina.

Čak je postavljena i teorija da je ovo način da fetus uspostavi „kontrolu“ nad majkom, kako bi manipulisao organizmom od kog zavisi (Fetal microchimerism and maternal health: A review and evolutionary analysis of cooperation and conflict beyond the womb). U teoretisanju se ide i dalje …

Naime, odnos majke i fetusa po prirodi je i pomalo konfliktan jer evolutivno, majka mora biti sposobna da rađa više puta kako bi obezbedila nastavak vrste, pa bi preterana „posvećenost“ organizma prvoj trudnoći, odnosno prvom detetu, bila previše zahtevna, i onemogućila bi majku da ima još dece.

Zato je jedna od pretpostavki i da je moguće da su ovako ubačene fetalne ćelije zapravo pokušaj fetusa da sebi obezbedi više resursa čime on sam stiče bolju osnovu da preživi i izgradi jači sopstveni organizam. Osnova za ovakvo razmišljanje jeste i činjenica da su fetalne ćelije u većem broju nalažene u dojkama majki, pa čak i u majčinom mleku.

Sa druge strane, ni organizam majke se ne predaje tako lako i potpuno svakom fetusu. Majčin imuni sistem se pojačava do te mere da ponekad dovodi i do spontanog podbačaja, naročito kada je organizam iz bilo kog razloga već ugrožen (slabost, neuhranjenost, infekcija, itd).

Ipak, za sada i dalje zaista malo znamo o mikrohimerizmu, i tek treba očekivati brojna istraživanja s obzirom na važnost ove teme, piše Njujork Tajms.