Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Marinko (Novi Sad): Novi Sad – Novi Sad preko Vrnjačke Banje

Marinko (Novi Sad): Novi Sad – Novi Sad preko Vrnjačke Banje

Marinko (Novi  Sad): Novi Sad – Novi Sad preko Vrnjačke Banje

3. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih Draganova nagrada. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Marko Ojdanić, „Most ljubavi“

1. Polazak

Bečejski bus je na peron stig’o,
A jutro kišno, jadno i tmurno,
Olimpijsko geslo moral nam dig’o,
Biće veselja, napeto, burno.

Kondukter „teča“ uzima torbe,
U gepek revno svaku je gurn’o,
A posle na red dođoše borbe,
Jagma za mesto, hodi se žurno.

Svako je bir’o s kim će da sedne,
I svi su mogli birati mesto,
Samo ne pokraj osobe jedne,
„Zauzeto, molim“ čulo se često.

Kako se ova osoba zove,
I onaj što seda, nećemo reći,
Čita joj pesme stare i nove
I nema kraja njihovoj sreći.

2. DOLAZAK I BORAVAK

Moglo je biti negde oko podneva kada je autobus Bečejtransa pristigao u krilo autobuske stanice u Vrnjačkoj Banji. Moglo je biti i malo toplije vreme, sa makar malo više škrtog sunca za dobrodošlicu, za mnoge po prvi put, i možda za neke poslednji, u ovom prekrasnom turističkom mestu, ali nije. Slušajući vremensku prognozu ni naredni dan neće biti sunčan ni topliji, a to za ove novopristigle sportiste, olimpijce vedrog duha, starosne dobi uglavnom iznad šeste i sedme decenije života, imaće posledice po raznim osnovama. Za sada se ne vidi umor. Izlazeći iz autobusa, ozarenih lica, uzimali su iz gepeka svoje putne torbe i požurivali jedni druge da se ide do blagajne i da se izvrši rezervacija mesta za povratak u Novi Sad. Olimpijska ekipa udruženja penzionera grada Novog Sada se sastojala od samo deset učesnika. Malo od grada drugog po veličini i broju stanovnika u Srbiji. Bilo je još toliko navijača koji su o svom trošku došli da se druže i bodre učesnike. Vođa puta nas je teško držao na okupu jer su neki, lanjski učesnici, prepoznali jedni druge i ozarena lica pozdravljali se uz uobičajeno: „Kako si“; „Dobro, fala bogu“; „Kako si ti“, „Vidimo se“.

Ostatak dana je utrošen na smeštaj u hotelu, ručak i razgledanje izloga u bližoj okolini. Na jednom izlogu kineske prodavnice, svega i svačega, pisalo je: Lokoti za Most ljubavi. Ispijajući  kafu u bašti kafe-restorana „Karirani stolnjak“ mogla se lepo videti gomila raznih lokota po veličini,  obliku i ceni. „Sutra ću te voditi na Most ljubavi. Tamo smo Dragan i ja zaključali našu ljubav. Kada sam prošle godine bila na Olimpijadi, tražila sam naš lokot, ali ga nisam našla. Možda je napravljen novi most?“, reče sa setom moja saputnica iz autobusa na događaj od pre petnaest godina kada je sa mužem provodila godišnji odmor. Naše poznanstvo je počelo još u osnovnoj školi, u jednom sremačkom selu. Danas je Beška poznata po grandioznom mostu preko reke Dunav. Ista smo generacija i uvek smo imali o nečem ili o nekom razgovarati. Kada bi spomenula muža Dragana, nikada ne bi rekla da je reč o pokojnom Draganu iako ima već deset godina otkako je umro od raka na plućima. „Naći ćemo ga sigurno ako je isti most. Ujutro posle doručka ili pred ručak ako budeš slobodna. Važi?“ Poželeo sam da prihvati ponudu iako nisam znao na koji način mogu pomoći. Osećao sam da želi da ga nađe. „Biću ti zahvalna na trudu.“ Nebo je bivalo sve tamnije. Bližila se, za mene, prva oktobarska noć u Vrnjačkoj Banji. Skinula je za trenutak naočare i ovlaž maramicom prešla preko orošenih očiju. Uz blagi osmeh se pridigla i upitala me: „Vidimo se večeras na svečanom otvaranju Olimpijade? Dolazi ministar sporta.“

Ministar sporta i kulture Republike Srbije, g. Vanja Udovičić, nekada uzorni vaterpolista, uz prigodan govor je otvorio Olimpijadu. Ređali su se razni pozdravni govori od gradonačelnika pa do raznih sponzora. Bilo je i predstavnika iz Rusije, Nemačke, Švedske… Bogat kulturno-umetnički program, večera i narodno kolo uz odličan orkestar. Igralo se i pevalo do ponoći. Gledano sa strane, niko ne bi rekao da je reč o generaciji penzionera i penzionerki. Šarenilo raznih trenerki i natpisa na leđima i spreda o udruženju penzionera iz ovog i onog grada, iz cele naše lepe Srbije. Duh olimpizma se širio na sve strane. Važno je učestvovati, a ne pobediti!

Sledećeg jutra, odmah posle doručka, održan je svečani defile svih učesnika, a potom su počela takmičenja u raznim disciplinama. Svaki član našeg malobrojnog olimpijskog tima borio se u najmanje dve discipline. Sa prošlogodišnje Olimpijade doneta je jedna zlatna i jedna srebrena medalja i potajno smo se nadali i ove godine. U konkurenciji je preko 180 ekipa u svim disciplinama. Već za ručkom je bilo komentara kako je moglo biti bolje a i gore. Ja sam bio samo posmatrač i aktivno bih se uključivao u sve vrste komentara.

Najlepše mi je bilo kada bih obilazio pojedine delove grada i to ne sam. Pošto se sama ponudila da mi bude turistički vodič (jer je ranije već boravila u ovom gradu), koristio sam priliku kad ne bi bila angažovana na takmičenju. Njena glavna disciplina je brzo hodanje i zaista je brzo hodala i marljivo trenirala kod kuće i po Dunavskom keju u Novom Sadu.

Za jednu disciplinu se nije spremala niti očekivala učešće. Popodne su se prijavljivale ekipe za takmičenje u pevanju i ja sam se prijavio. Biće deset finalista. Prvih pet će nastupiti večeras, a drugih pet sutra uveče. Zbog mnogo prijavljenih morala se održati audicijaali bez muzike. Nema muzike. Krenulo je pa kako bog da. Prijavio sam pesmu Za moju Milicu. Peva se uz ritam laganog valcera. Tekst znam napamet, znam i melodiju. Često, za svoju dušu odsviram je na gitari, a uz veliko zadovoljstvo uvek bih otplesao valcer uz dobru plesačicu. U poslednje tri godine upravo ona je bila ta. Uvek ljupka i nasmejana.  Još samo umesto kulisa da postavim baš nju, ljupku Sremicu. Uz pomoć ostalih ubedio sam je da pristane da izađe na pozornicu i da mi pomogne u izvođenju pesme. Čekali smo da dođemo na red. Bilo je dobrih nastupa pre nas, ali bilo je očigledno koliko nedostaje muzička pratnja. Konačno smo izašli na pozornicu i dobili znak za početak. Ona je imala tremu, rumeno lice i verovatno visok krvni pritisak. Osmeh se tek nazirao i blago kajanje što smo je nagovorili da nastupi. Počeo sam, ali ne pesmu koju sam prijavio već koja mi je pala na um. Početak teksta je isti, ali ne i nastavak: „U Novom Sadu, u Novom Sadu, heeeeeej… U Novom Sadu heeej…“ A trebalo je: „U Novom Sadu, najlepšem gradu, ostat ću zauvek, ljubiću svoju Sremicu malu, najlepši dunavski cvet…“ Stop! Stao sam i počeo prijavljenu pevat, ali ne, ne, ne, ne ide. Zadržao sam visok ton i odustao. Za ovaj debakl dobili smo snažan aplauz, jači od svih prethodnih i pokunjeni napustili improvizovanu pozornicu. Ne ide pesma bez muzike, tešio sam sebe i Sremicu. Žao mi bilo nje. I njoj žao mene. Neko je i o ovome sastavio par stihova. Jedna naša grupa pevača je ušla u finale. Pevali su neki lički bećarac. Neka ima o čemu da se priča. Važno je učestvovati.

Narednog dana smo tek predveče rešili da odemo do Mosta ljubavi. Kroz Vrnjačku Banju teče manja rečica po imenu Vrnjačka reka. Na nekoliko mesta je prebrođena mostićima, a jedan od njih nosi ime Most ljubavi. Ograda sa leve i desne strane postavljena je tako da se mogu okačiti lokoti raznih veličina, oblika i cena sa ugraviranim rečima zakletve na večnu ljubav dvoje koji se vole. Lokot se zaključa, a ključ baci u reku i ostajete u veri da vam ljubav niko ne može ukrasti dokle god živite. Javna rasveta je već bila upaljena, a lokot do lokota se presijavao, čineći skup raznih odsjaja. Prizor pred nama je davao divan osećaj, a svaki lokot potvrdu da ima ljubavi oko nas, među ljudima. Pitao sam se koliko su zaključani lokoti mogli da sačuvaju poverene ljubavi. Uveravao sam sebe da su sve sačuvane jer sam tako želeo.

Posle večere u hotelu Fontana, od devet sati delili su se pehari za osvojena prva tri mesta u disciplini pikado, a posle – igranka. I tako svako veče. Kad bi neko iz našeg olimpijskog tima krenuo na spavanje, svi bi krenuli svojim sobama. Na rastanku, dobili smo poziv od nežnijeg dela naše ekipe da ujutru dođemo na kafu u sobu 323. Isti sprat, druga soba od naše. „Hvala, devojke. Ako se uspavamo, kucajte nam na vrata.“  Odoše čavrljajući između sebe. „Posle doručka, vodim te da vidiš japanski vrt. Svideće ti se“, dodala je Sremica.

Cimer Branko je prvi čuo kucanje na vratima i ženski glas: „ Za pet minuta, kafa je gotova“. Umili smo se, ko je imao kose, počešljao i obavezno namirisali, a cimer Rade poneo domaću rakiju. Prvi put im dolazimo, pa red je nedoći praznih ruku. Pokucali smo na njihova vrata i istog momenta se utiša žagor u sobi, otvoriše se vrata, oseti se odmah miris domaće kafe izmešan sa mirisima različitih parfema njih tri. Ni seli nismo, stigoše još troje naših. Za sve je bilo mesta, kafe i drugih đakonija (peciva, čokolade). Probali smo i Radetovu supermedicinu.

Prohladno jutro, normalno za ovaj predeo Srbije u oktobru. Šetali smo širokom,  betonskom stazom kroz prilično očuvan i uređen park za ovo doba godine. Tu i tamo, još je prolazio poneki turista, korisnik banje ili slobodan učesnik Olimpijade za ovo prepodne. Sredinom parka mirno teče mala Vrnjačka reka. Posle pola sata šetnje, dođosmo do cvećem  ukrašene rundele. Pejsaž od umetnički raspoređenih i zasađenih cvetova, na terenu blagog uspona kako bi bila vidljiva svaka linija razdvajanja ili spajanja različitih zasada cveća. Jednom reči: praznik za oči. U neposrednoj blizini nalazi se prelepa, velika fontana koju treba obići noću kada se menjaju boje vodoskoka. Na kraju šetališta se pruža predeo koji nosi naziv japanski vrt. Nekoliko vrsta stabala poreklom iz Japana, okačeni lampioni cevastog promera oko jednog metra sa otvorima kružnog oblika i veštačko jezerce, ne veće od deset ari sa strmim obalama obloženih šljunčanim oblucima. Išli smo preko betonskih stopa da bi prešli na drugu stranu jezera, a onda drvenim mostićem do takođe drvene kućice kakve se grade u Japanu. Poželjno je i ovde doći noću, kada se upali javna rasveta i otvori na lampionima pokažu svoju svrhu. Vraćali smo se istim putem, ali veselijeg raspoloženja. Počeo sam pevušiti, prvo tiho, a onda sve glasnije pesmu sa audicije: Za moju Milicu. Moja pratilja se pridružila kao da je htela da nadoknadimo propušteno na audiciji, prvo tiše pa glasnije. Primetili smo vesele poglede prolaznika i njihove aplauze da bi nam se uskoro pridružila nekolicina i približavajući se klupi na kojoj čovek sedi i svira harmoniku sačinjavali mali hor. Svirač je odmah počeo svirati valcer i svi smo plesali usred dana, usred parka. Po završetku pesme, ubacio sam svežanj novčanica u kutiju pokraj njegovih nogu, a on je u istom ritmu nastavio sa pesmom Divan je kićeni Srem. Zaneti igrom i pesmom kao da smo nebo dotakli. Uvek smo obožavali ples i danas, kada nam se pruži prilika, sa oduševljenjem zaigramo valcer. Bilo je sve toliko spontano, a uličnog svirača kao da su anđeli doneli u pravi čas. Tog dana slađe smo ručali.

Posle ručka i kratkog odmora, obišli smo letnji amfiteatar pod vedrim nebom i Hram rođenja presvete Bogorodice. Divna građevina sazidana 1834. godine za vrema vladavine kneza Miloša Obrenovića. Do crkve se može doći autom, a mi smo išli kamenim stepenicama sa povremenim zastajkivanjem bacajući pogled na panoramu grada. Unutrašnja raskoš crkve se može meriti sa veličanstvenim srednjovekovnim manastirima. Teško je prave reči naći da bi se verno opisalo. Treba doći i videti.

Poslednjeg dana Olimpijade ostale su dve discipline: šutiranje lopte na golove i štafeta u brzom hodanju. Tu smo očekivali najviše, naročito zlato u brzom hodanju. Na treningu u Novom Sadu su postignuti odlični rezultati. Moja pratilja je prelazila stazu ispod 30 sekundi. Na stazu je izašla sa vidnom tremom. Na znak za start, jurnula je kao da će trčati i celo vreme smo strepili da će dobiti kaznu, da će biti i diskvalikovana. Dobila je prvu opomenu od sudije, pa drugu i onda kazna sa plus tri sekunde na postignuto vreme, ali nije diskvalifikovana. Neizvesno je bilo i treće mesto. Svi su našli za shodno da je žestoko napadnu i osude. Ja sam je branio i molio da se ne sekira, a druge smirivao i govorio da su je mogli kazniti i sa više.

To popodne nije mogla podneti. Posle ručka me pozvala da izađemo u grad, što sam prihvatio. Odveo sam je do Mosta ljubavi da razgledamo zaključane lokote, a posle u „Karirani stolnjnak“ na sok i kafu. Bilo je 17. časova kada smo ušli u hotel „Fontana“ da vidimo da li su istaknuti rezultati. U pucanju penala nas nema među prvih troje, ali kad bacih pogled na listu za brzo hodanje zastao mi je dah od onoga što sam video: treće mesto i bronzana medalja! Zagrlio sam Spomenku kao da sam joj ja trener, poljubio i čestitao od srca. Njeno srce je sada brže tuklo nego kada je bila na stazi. Nikada je nisam video sretniju. Od stotridesetdva udruženja penzionera, naša ekipa od svega deset učesnika, u ukupnom plasmanu zauzela je jedanaesto mesto. Bravo! Na zatvaranju Olimpijade, veselilo se, pevalo,  igralo,  jelo i pilo.

Sretno do sledeće Olimpijade. Zbogom Vrnjačka Banjo i hvala na toplom prijemu.

Poslednje jutro u Vrnjačkoj Banji pojedinci su iskoristili da posete bogatu gradsku pijacu za kupovinu suvenira, voća, dan ranije naručene pečene jagnjetine i prasetine i što- šta samo da potroše novac,  kao da se vraćaju iz inostranstva. Doduše gledajući neke cene ića i pića po restoranima, reklo bi se da Novi Sad nije u istoj državi. Ovde, u „Šarenom stolnjaku“ ceo ručak sa aperitivom košta dvestapedeset dinara (juneći gulaš, svinjski paprikaš), crna domaća kafa za samo četrdeset dinara. I još se klanjaju i zahvaljuju i požele da opet dođemo.

Kakvi su vremenski uslovi bili na polasku iz Novog Sada, ako se po jutru dan poznaje, danas će biti lep i sunčan dan i kada se ima na umu lepo raspoloženje svih putnika (svi su pevali) brzo ćemo i lako doputovati kući. Još pre sat vremena smo prošli pored obrisa avalskog TV tornja i evo nas već na Dunavu kod Beške, našeg sela, mog i moje pratilje gde smo išli u osnovnu školu. Ne zna se odakle je lepši pogled, da li sa Beščanskog brega na most i Dunav ili sa mosta na Beščanski breg sa jedne strane ili na ravnu Bačku i Koviljski rit sa druge strane Dunava. Još autobus nije ni ušao u stanicu u Novom Sadu, a neki su se već grlili i pozdravljali. Po izlasku iz autobusa, noseći svoje prtljage, svako je žurio da uhvati autobus prema svom odredištu. Imaće šta da se pripoveda svojim ukućanima i prijateljima. Bože zdravlja, biće još olimpijada.

Doći ćemo opet.

3. Povratak

Vrnjačka Banjo, zbogom na časak,
Vraćam se kući, za Novi Sad,
Nosim od tebe, ljubavi dašak,
S tobom bi ost’o večito mlad.

Pratilji mojoj i tebi hvala,
Za trunke života zlaćane,
Eto me k tebi, budeš li zvala,
Da pevamo pesme dragane.

I bus je kren’o s perona leno,
I svak je seo sa kim je hteo,
I ona dama ne sedi sama,
Ko sedi kraj nje, više nije fama.

Da l’ je to ljubav il’ samo pažnja,
Il’ davna igra iz osnovne škole,
Za treće doba poruka je važna,
Nek’ ljubav cveta i svi nek’ se vole.

Marinko Čavar, 67 godina
građevinski inženjer u penziji, Novi Sad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“