Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Lenka (Novi Sad): Darovi neba

Lenka (Novi Sad): Darovi neba

Lenka (Novi Sad): Darovi neba

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Crkva Lazarica u Prolom Banji

S jeseni, kad priroda polako menja svoje božanstvene boje, duvaju oni vetrovi koji u vreme punog meseca podižu talog sećanja, donose slike, naslage sećanja. Ništa kao vetar ne iznosi, iz dubine naše duše, ona davna sećanja koja kao da sa sobom nose samu esenciju života. Vetar uzburkava te esencije, dok njihovi mirisi koji se šire ne dopru do naših glava, i ispune nas neopisivim zanosom.

Zasvetlila je ikonica iz crkve Cara Lazara, uspomene naviru. Slike su a više no slike, jer sa sobom nose naslage finih i emotivnih doživljaja na moj sopstveni život koji izmiče. Te slike donose mi nešto mnogo dublje, zapreteno u misteriju života, nego što su obična sećanja.

Bljesnu put, moje putovanje od Novog Sada, preko Beograda, Kruševca, Kuršumlije do Prolom Banje.

Fruška gora, kraljica Panonije, ispraća nas na veliko putovanje autobusom. Kako smo sićušni pred lepotama prirode i darovima univerzuma. Teško podnosim duga putovanja sa okukama i gustim saobraćajem. 

Stižem u Prolom Banju. Lep hotel na uzvišici. Do njega, preko mnogih stepenica. Osetila sam slabost. Uzimam svoju putnu torbu i krećem za grupom. Na stepeništu zastajem, ljulja mi se u glavi. Na odmorištu zastajem, posrćem i padam. Jedna čvrsta ruka me podiže i pita:

– Da li Vam je toliko loše? Zvaćemo lekara.
Vodi me u hotel, na recepciju.

– Kako se zovete?

– Elena, kažem i vadim rezervaciju i dokumenta iz džepa.
Sećam se nejasno moje sobe i jedne žene u belom mantilu. Spavala sam dubokim snom, ne znam koliko. Budim se, pored mog kreveta, na stolici, sedi moj spasilac. Kosa, proseda, dugačka preko ramena, siva jakna i dugački beli šal.
– Kako ste? pita me zabrinutog lica. – Dobili ste lekove i biće Vam sada bolje. Ja se zovem Simeon, pomogao sam Vam kada ste pali.

– Vi spašavate izgubljene duše, našalila sam se na svoj račun. Umesto odgovora, nasmešio se. – Sad vidim da ste dobro čim se šalite.

Ničega se ne sećam i ponovo padam u san. Kad sam se probudila, nikog nije bilo u sobi.

Sutradan, odlazim u ambulantu, lekarka prepisuje samo pijenje vode i šetnju bez velikog društva.
U hotelu sam se raspitivala za čoveka sa sedom kosom i šalom, u sivoj jakni. Niko ga nije video.
Dani su ličili jedan na drugi. Ja sam se svakog dana osećala sve bolje, i sve više želela da ponovo vidim mog spasioca Simeona.

Jedno jutro, krenula sam u šetnju oko hotela, širokim stazama.
Jutro je mirisalo na ruzmarin i majčinu dušicu. U ušima mi melodija, pred očima slike: lampa petrolejka u prozoru; tamburice i salašarska prela; konji sa sankama i sneg od metra i po, i pesma Zvonka Bogdana: „…neću više ići na tu stranu…“ Oči mi suze, podižem glavu i ugledam Simeona! Blago se smešio.

– Dobro jutro, nadam se da ste sada dobro. Hoćemo li na kafu, tu ima jedan restoran?
Pristajem, prijaće mi kafa. Ulazimo na veliku terasu sa još svežim puzavicama i cvećem na velikim balkonima. Kakva lepota! pomislih u sebi. – Idem da poručim kafe, reče Simeon i odlazi kod gazde.
Stajala sam na sredini velike terase i na um mi pade jedna japanska poslovica: Ako želite da budete srećni celog života – gajite cveće. Lepo rečeno, gorka pilula za mene. Celog života, želela sam terasicu dva sa dva metra, da bih gajila sveće. Moja pusta i neostvarena želja.

– Poručio sam kafu. Simeon me je trgao iza leđa. Seli smo za sto. – Čega se plašite, pitao me je Simeon i raskopčao jaknu sedajući za sto. Ispod belog dugačkog šala pojavio se drveni krstić na kožnoj traci. Imao je blage, divne crne oči, lepa usta i predivne ruke.

– Koga se plašite? I kada sam pokušala da odgovorim, on me je prekinuo: – Znate li onu čuvenu Kantovu rečenicu: Imaj hrabrosti da se poslužiš sopstvenim razumom?

Gledam ga i pitam se, ko je ovaj čovek? Misionar, spasilac, jogin, avanturista??? Šta hoće od mene? Pročitao je moje misli, nagnuo se prema meni i šapnuo: – Znate, Elena, Bog skoro uvek igra šah sa nama, pomerajući figure u našim životima, čekajući potom, kako ćemo na to da reagujemo!

– Ko ste Vi? Ne odustajem, kao obično u životu. Umesto odgovora, smešio se. – Odgovori nam u životu dolaze iznenada, neočekivano, ponekad indirektno, kao bljesak, kao znakovi s neba. Važno je da ih prepoznajemo i protumačimo.

– Hoćete reći da je intuicija najvažnija?

– Jeste, jedna od najvažnijih. Pravim izborom misli, čovek se uzdiže do savršenstva. Prave misli su kamen temeljac srećnog života, dakle, postajemo ono što jesu naše misli. Filozof Džon Kuper je bio u pravu kada je napisao: Onaj ko gospodari svojim mislima, na ključnom je mestu u Kosmosu, ima rešenje, zna lozinku, u dubini mora može da nađe bisere, korale i potonulo zlato.

Glas mu je blag kao tiha muzika.

– Vi ste, Simeone, prosto nestvarni, pokušavam da se saberem.

– Ja samo hoću da Vam pomognem. Znate, Elena, veliki pisac Bela Hamvaš citira Pitagoru koji kaže: Koračaj svojim putem tako da te drugi ne vidi, samo Gospodar Sveta ili njegova duša. Nikome ne duguješ odgovornost, samo njemu. Budi bezimen. Ali budi čuven. Niko drugi da te ne vidi, samo i jedino Gospodar Sveta. Svoju sudbinu s njim sređuj, njega voli i poštuj, trudi se da zadobiješ njegovu naklonost.

E, sad je dosta, htela sam da ga prekinem i da stvari isteram na čistac. Uzela sam vazduha da progovorim i u tom času tako sam se zagrcnula i zakašljala da sam se protresla. Odustajem, kao hiljadu puta do sada. On mi hitro dodaje čašu sa vodom. Pijem vodu da dođem sebi.

– Znate, ja moram da se vratim u hotel, nisam popila lekove. Ja polazim, i on za mnom. Ćutimo.
Pred hotelom me pozdravlja i kaže: – Sutra u 10 časova idem u crkvu tu u blizini, ako želite, možete sa mnom.

Nisam ništa odgovorila. Toliko puta sam u životu stala na pola puta, sada idem do kraja.

Tačno u 10, čekao me je ispred hotela. Išli smo ćutke, ja sam se spoticala o sitno kamenje.
Na blagoj uzbrdici ugledah malu crkvicu, čini mi se najmanju što sam ikad videla. Okupana u jesenjem suncu, obasjana svim bojama jeseni, sa koloritom boja od modro zelene, limun žute, zlatno žute, do svih nijansi crvene boje. To samo priroda može da stvori, to su darovi neba!!! Ulazimo u portu koja je bila okružena drvećem i drvenim klupama. Gledam i vidim da su to šljive, stablo šljive, uvijene tri stabla u jedno.

– To samo ovde postoji, oglasio se Simeon. Zatim me ne vodi u crkvu, već prema drvenom zvoniku sa velikim zvonom na kome piše: Putniče, kada dođeš na ovo Sveto msto, pozvoni – neka se zna da još ima Srba!
Zazvonila sam tri puta… Simeon me je uzeo za ruku i poveo prema ulazu u crkvu. Na vratima je pisalo – Crkva Sv. Cara Lazara.

– Uđi, ja ću te čekati napolju.
Ušla sam u crkvu, bilo je mračno, samo su ikone i kandilo svetlile nekim nebeskim sjajem.

Stajala sam ispred ikone Bogorodice i molila se. Suze su mi tekle, kolena klecala, i kao da se nebo otvorilo, pala sam na kolena. Ne znam koliko je vremena prošlo, osetila sam dve tople ruke na ramenima, podižu me. Simeon. Drži jednu ikonicu i pruža mi:

– Ovo je Sv. Arhangel Mihailo. On će te čuvati, gde god da si.
Uzimam ikonicu i prislanjam na grudi. On se sagnuo i šapatom rekao: – Ne zaboravi da se setiš.
Okrenuo se i izašao napolje. Ja sam zastala da kupim sveće za moje pokojne.

Izlazim iz crkve i pogledom tražim Simeona. Nigde ga ne vidim. Upitam jednu ženu da li je videla čoveka visokog sa belim šalom? Niko ga nije video. Jedna grupa žena kreće put hotela i ja sa njima. Gde je Simeon nestao? Pitam i druge ljude, i čvrsto stežem ikonicu, kao dokaz da je postojao.

Nekoliko dana tražila sam ga da završimo naš razgovor, nije ga bilo nigde. Sutra putujem. Vraćam se svojoj kući. Uvek sam moj mali stan nazivala kućom i uvek se radovala. Ovaj put sam bila setna. Imam ikonicu, mog Anđela čuvara, tešila sam sebe.

Krećem iz hotela sa torbom i zaostajem na mestu gde sam pala. Okrećem se i pogledom tražim Simeona. Nema ga ni ovde?

Držim ikonicu u ruci i sedam na svoje sedište u autobusu. Prisećam se reči mog omiljenog pisca pisca Ive Andrića:

Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznost i zaborav.
Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih niko neće razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uveriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini. (Znakovi pored puta)

Lenka Ćirić, 76 godina
ekonomista, Novi Sad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“