Početna Magazin Godine Dom i stanovanje Kapitalizam i(li) stanovanje

Kapitalizam i(li) stanovanje

Kapitalizam i(li) stanovanje

Britanski Ekonomist prenosi izveštaj MekKinsi insitituta koji obrađuje jednu od tri rak-rane kapitalističkog uređenja – stanovanje, i pita se da li bi pristupačni stanovi mogli biti sledeće „postignuće kapitalizma“. Zanimljivo je da inspiraciju nalaze u zemljama van „zapadne hemisfere“…

Iako je problem stanovanja u Srbiji po mnogo čemu zaista specifičan, Penzin prenosi ovaj tekst Ekonomista u celosti zato što ispituje jednu od velikih dilema 21. veka na celoj planeti i mnoga njena potpitanja:

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
  • Ako želimo manje zgrade koliko gradovi mogu biti veliki a poslovi udaljeni?
  • Ako želimo jeftinije stanove koliko zemljišta možemo zauzeti, koliko različitih projekata platiti?
  • Ako želimo jeftinije stanove koje građevinske materijale i tehnologije gradnje moramo koristiti?

Na kraju teksta dajemo i kratki komentar, više o stilu nego o sadržaju teksta.

Kapitalizam počinje kod kuće
(Capitalism begins at home)

Austro-Američki ekonomista i politikolog, Jozef Šumpeter (Joseph Schumpeter, 1883-1950), smatrao je da „čudo kapitalizma“ leži u demokratizaciji bogatstva:

– Elizabeta I imala je svilene čarape, ali uspeh kapitalizma nije u tome da napravi više svilenih čarapa za kraljicu već da ih učini dostupnim i devojkama koje ih proizvode u fabrici.

U najvećem broju primera ovo „čudo“ pokazuje odlične rezultate: u SAD, broj radnih sati potrebnih za kupovinu automobila, ili plakara punog odeće, danas je duplo manji nego u prethodnoj generaciji. Ali u tri značajne stvari kapitalizam je podbacio: zdravstvo, obrazovanje i stanovanje.

Poslednjih godina vidi se napredak u povećanju produktivnosti u medicini i obrazovanju. „Pametni“ uređaji omogućavaju redovno praćenje zdravstvenog stanja i pomažu pravljenju dijagnoze. Onlajn kursevi omogućavaju svima školovanje pa i specijalizaciju, a znanje postaje dostupno i u nerazvijenim delovima sveta.

Međutim, malo se toga menja u oblasti stanovanja. Ovde digitalna revolucija ima svoja ograničenja, a produktivnost ide u suprotnom smeru:

– U SAD, produktivnost u građevinskoj industriji pala je za 22 odsto tokom 20 godina do 2009. godine, iako je istovremeno porasla za 45 odsto u drugim oblastima ekonomije.

U bogatim zemljama 60 miliona ljudi troši preko 30 odsto svojih primanja na stanovanje, a u zemljama u razvoju oko 200 miliona ljudi živi u nehigijenskim naseljima.

Kombinacija rasta broja stanovnika i ubrzana urbanizacija znače da će brojke možda i da se zamene.

Ali, da li je budućnost tako siva? Sve veći broj velikih kompanija donose kapital i stručno upravljanje u ovu industriju.

Najveća indijska kompanija, Tata, 2009. godine izdvojila je poseban sektor posvećen pristupačnom stanovanju – „Tata Value Homes„. Slično je uradila i kompanija „Mahindra & Mahindra“ sa sektorom pod imenom „Lifespaces„.

I druge organizacije, od nevladinog sektora do konsultanata i menadžera, donose nove ideje ili promišljaju o postojećim na novi način.

Izveštaj instituta „MekKinsi“ (McKinsey Global Institute – MGI) pruža dobar zaključak za jedan pristup problemu: primena ekonomije „velikih brojeva“ u ovoj fragmentisanoj industriji (izveštaj iz oktobra 2014 – Tackling the world’s affordable housing challenge).

Privatna indijska kompanija „Value & Budget Housing Corporation (VBHC)„, u velikim serijama proizvodi aluminijumske module koji mogu biti sastavljeni u stanove različite veličine. Kineska kompanija „Broad Group„, na postavljenim temeljima, može da izgradi 30-spratnicu za svega 15 dana koristeći prefabrikovane elemente.

Izveštaj MekKinsija ističe da i dalje postoji veliki prostor za smanjenje cene građevinskih materijala.

Indijski graditelji prave velike uštede koristeći opeke napravljene od pepela iz termoelektrana. Britanija je smanjila cenu sirovih materijala za socijalno stanovanje i do 30% od 2010. godine tako što je uspostavila konzorcijume kupaca.

Postoje neki očigledni problemi sa ovim pristupom „od vrha“ (top-down). Eksperiment sa masovnom gradnjom u bogatim zemljama bio je katastrofalan. Veliki broj ovakvih projekata brzo je degradirao u verikalna divlja naselja.

Ovo je velikim delom bilo zbog kvaliteta materijala. Neki stanovi iz 1960-ih i 1970-ih bili su toliko loše građeni da su rušeni već tokom 1980-ih, ali i zato što su ljudi želeli da njihovi domovi imaju ljudski dodir: niko ne želi da živi u nečemu što izgleda kao da ga je pravila mašina.

Napomena Penzina: Mnogim strancima iz Zapadne Evrope čudno je kada čuju kolike su cene stanova na Novom Beogradu, s obzirom da ih ta arhitektura podseća na jeftine stanove pune kriminala u njihovim gradovima. Slični pokušaji na Zapadu prošli su neslavno, pa i koncept stanovanja nije daleko odmakao od 19. veka kada su gradovi bili daleko manji. Nastavkom gradnji kuća i malih zgrada gradovi su se širili i postajali nefunkcionalni, a ova pojava, „urban sprawl“, danas predstavlja jedan od najvećih prepreka za održivi razvoj gradova.

Mnoga rešenja problema stanovanja moraju doći sa dna piramide. Stanovnici nehigijenskih naselja stalno popravljaju svoje stambene jedinice i mnoge nevladine organizacije danas radije rade sa njima na zadatku unapređenja postojećih okvira umesto gradnje novih jedinica od temelja.

Međutim, kolektivno stanovanje i masovna gradnje ne mora biti bezlična. Kompanija „Huf Haus“ iz Nemačke gradi kvalitetne ekskluzivne prefabrikovane kuće od 1912. godine. Britanska kompanija „Adaptahaus“ specijalizovana je za gradnju kuća koje mogu biti rekonfigurisane kada se desi promena u porodici. Švedska IKEA prodaje prefabrikovane kuće koje se mogu prilagoti, sa cenom počev od 70.000 evra (Flat-Pack IKEA House – ideabox).

Dodatno, velike kompanije mogu pomoći ljudima da sami grade personalizovane kuće dok primenjuju koncept serijske proizvodnje. Na primer, meksički „Cemex“ nudi individualnim graditeljima jeftine instalacije i cement, pa i jeftinije finansiranje gradnje.

Izveštaj MekKinsija ističe da za rešenje problema stanovanja treba rešiti i brojne druge probleme: zemljište, dozvole, stambeni krediti za ljude sa manjim primanjima, komunalni priključci (voda, električna energija, kanalizacija).

Posebno osetljivo je pitanje zemljišta. Ljudi žele da žive tamo gde rade, a rade obično u gradskim centrima. Pored toga, ne žele da žive u pregusto naseljenom okruženju sa manjkom privatnosti.

MekKinsijev izveštaj uključuje nekoliko dobrih ideja za rešavanje ovog pitanja. Na primer, samo kad bi se potrudili da pogledaju, vlade i lokalne samouprave često poseduju velike parcele u centrima gradova.

Turska nacionalna agencija za stanovanje (TOKI) sakupila je oko 4.120 kvadratnih kilometara, tj. oko 4% kompletnog gradskog zemljišta koje je kupovala od drugih vladinih institucija.

Veliki zemljoposednici i kompanije iz industrije nekretnina takođe poseduju mnogo gradskog zemljišta. Kineska vlada je zato uvela pored od 20 odsto godišnje na vrednost parcele koja se ne koristi.

Dobro rešenje može biti i „formalizacija“ nelegalnih nehigijenskih naselja, tj. dodela zemljišta stanovnicima koji na tim parcelama već žive. MekKinsi ocenjuje da to takođe može podstaći stanovnike da se udruže i unaprede ovakva okruženja.

Međutim, primena svega ovoga je teška, naročito u „demokratijama“, gde je prisutan stav: „ne u mom dvorištu“, a postojeći interesi blokiraju progres.

Pa ipak, ovo su predlozi za napredak na više frontova odjednom, a ne poruka očajanja. Velike kompanije kao što je Tata mogu da koriste svoju snagu da reše probleme kao što je zemljište i jeftinije finansiranje. Nevladine organizacije mogu da ubede vlade da obezbede manja novčana sredstva za stanovnike nehigijenskih naselja kojim bi popravili uslove stanovanja, na primer, gradnjom kupatila u kućama.

Nema razloga zašto „postignuća kapitalima“ ne mogu da budu primenjena tako da se ljudima obezbedi pristojno stanovanje, kao što su je obezbedila čarape sa početka ove priče, piše Ekonomist.

Komentar Penzina

Bez želje da se bavimo analizom kapitalizma, ganula nas je ova, skoro detinja konstrukcija koju je postavio autor „zalepivši“ na desetinu mesta pojam „kapitalizam“ u tekst inspirisan izveštajem o „pristupačnom“ stanovanju.

Zanimljiv nam je tekst u kom se kaže da su nerešeni problemi ovog sistema i obrazovanje i školstvo, a zatim se, u jednom pasusu, da obrazloženje koje zvuči kao da je situacija u ovim oblastima već rešena tehnologijom.

Još zanimljivije zvuči insistiranje autora teksta da prepoznaje principe kapitalizma u iskustvima zemalja koje su daleko od „kapitalističkih“ perjanica: Meksiko, Kina, Turska, Indija… Čak i mnoga predložena rešenja kose se sa osnovnim principima kapitalizma (javna preduzeća, pristupačno stanovanje, poklanjanje zemljišta – kapitala).

Da li to znači da kapitalizam nije iznedrio odgovarajuće primere, ili ih se autori nisu dosetili, ili su prosto iz nekog razloga odlučili da dodaju ovaj pojam tamo gde mu i nije mesto?

U svakom slučaju jeste enigma kako tako uspešan ekonomski model ne uspeva da reši problem stanovanja – koji je bio i uzrok poslednjeg ekonomskog kraha.

Ako je ideja kapitalizma, kako se citira na početku članka, da što veći broj ljudi ima čarape koje ima i kraljica, zašto se ne predloži da što veći broj ljudi ima i krov nad glavom kakav ima kraljica? Umesto toga, za većinu, povlači se crta na „pristupačnom“ i „socijalnom“ stanovanju, na „popravljanju“ divljih naselja.

Da li je uopšte moguće da sedam milijardi, ili milijardu, ili 100 miliona ljudi, poseduje po 10.000 ili 1.000 kvadratnih metara nekretnine? Ne, to nije moguće, jer nema ni dovoljno prostora, ni dovoljno građevinskog materijala, niti bi imalo smisla s obzirom na dimenzije čoveka pa bi veći deo izgrađenog „zvrjao“ prazan.

Ali dobro, uz malo muke, svako od nas danas može da kupi i najskuplje čarape na svetu, čak i najskuplji serijski proizveden telefon. Međutim, neke stvari ne možemo imati svi.

Uostalom, i stari Egipat obezbeđivao je hranu za sve, ali ne i po jednu piramidu za svakog stanovnika.