Početna Magazin Godine Kako se spremam za Alchajmer (video)

Kako se spremam za Alchajmer (video)

Kako se spremam za Alchajmer (video)

Na osnovu onoga što sam saznala brinući o svom ocu koji je oboleo od Alchajmera, i onoga što sam saznala istražujući kako je to živeti sa demencijom, fokusiram se na tri stvari u svojoj pripremi za borbu protiv ove bolesti: menjam način zabave, radim na jačanju fizičke snage i… pokušavam da budem bolja osoba, priča Alana Šaik za Ted.

Video ovog predavanja možemo pogledati i sa srpskim prevodom na sajtu TED zahvaljujući Terezi Ivanović koja je predavanje prevela, i Ivani Korom koja je pregledala prevod koji Penzin prenosi u celosti ispod videa.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

 

 

– Moj otac ima Alchajmerovu bolest. Prvi simptomi su se pokazali pre 12 godina, a dijagnoza je postavljena 2005. godine. Sada je moj otac prilično bolestan. Potrebna mu je pomoć kad jede, kada se oblači, ne shvata gde se zaista nalazi ili koje je doba i zaista je jako, jako teško. U mom životu otac mi je bio i junak i mentor i u zadnjih deset godina posmatram ga kako nestaje.

Moj otac nije usamljeni slučaj. Oko 35 miliona ljudi na svetu živi sa nekom vrstom demencije i očekuje se da će se broj udvostručiti na 70 miliona ljudi do 2030. To je mnogo ljudi. Plaši nas demencija. Zbunjena lica i drhtave ruke ljudi koji pate od demencije, veliki broj ljudi koji od nje oboli, zaista nas zastrašuje.

Zbog tog straha, činimo nešto od ove dve stvari:

  • poričemo: „Ovo nisam ja, ovo nema veze sa mnom, ovo mi se nikad neće desiti.“
  • Ili rešimo da ćemo sprečiti demenciju i ona nam se nikad neće desiti jer ćemo sve uraditi kako treba i ona nas neće uzeti pod svoje.

Ja tražim neki treći način: spremam se da obolim od Alchajmerove bolesti.

Prevencija je dobra i ja činim sve što može da spreči Alchajmerovu bolest. Hranim se pravilno, vežbam svakodnevno, održavam svoj um aktivnim. Po istraživanjima sve ovo bi trebalo da se radi. Ali istraživanja takođe pokazuju da ne postoji ništa što će vas 100 posto zaštititi. Ako vas to čudovište želi, doći će po vas.

To se dogodilo mom ocu. Moj otac je bio profesor, dvojezični. Hobi mu je bio šah, bridž i pisanje komentara u novinama. (Smeh) Pa ipak je oboleo od demencije. Ako vas čudovište želi, ščepaće vas. Naročito ako ste ja, jer Alchajmerova bolest teži da se prenosi porodično. Zato se spremam da i ja obolim od Alchajmerove bolesti.

Na osnovu toga što sam saznala brinući o svom ocu, i istražujući kako je to živeti sa demencijom, fokusiram se na tri stvari u svojoj pripremi: menjam način zabave, radim na jačanju fizičke snage i – ovo je najteže – pokušavam da budem bolja osoba.

Da krenemo sa hobijem. Kad ste dementni, postaje sve teže i teže da uživate. Ne možete sesti i dugo razgovarati sa starim prijateljima, jer ne znate ko su. Gledanje televizije vas zbunjuje i plaši. Čitati je skoro nemoguće. Kada vodite računa o nekom ko je oboleo i obučavate se za to, uče vas da ga uposlite aktivnostima koje su mu dobro poznate, upošljavaju ruke i nisu teške.

Što se tiče tate, davali smo mu da popunjava formulare. Bio je profesor u državnoj školi, dobro je poznavao papirologiju. Potpisivao bi se na svaku liniju, štriklirao je kvadratiće, pisao bi brojeve gde god bi mislio da treba da budu.

To me je nateralo da razmišljam šta bi sa mnom radili oni koji bi o meni brinuli? Ja sam tatina ćerka. Čitam, pišem, razmišljam mnogo o zdravlju. Da li će mi dati stručne časopise da škrabam po marginama? Da li će mi dati tabele i grafikone da ih bojim?

Zato pokušavam da naučim da radim nešto rukama. Uvek sam volela da crtam, sada crtam još više, mada to zaista loše radim. Učim osnove origamija. Znam da napravim stvarno sjajnu kutiju. Učim da pletem, do sad sam naučila da ispletem grudvicu.

Ali, znate, nije bitno da li sam dobra u tome. Bitno je da ruke znaju kako to treba raditi. Jer što više stvari znam, moje ruke će znati više kako to da urade, biće više stvari koje će me usrećiti i zaposliti onda, kada mi mozak više neće funkcionisati kao pre.

Kažu da su zauzeti ljudi srećniji, lakše je voditi brigu o njima, čak može i da se uspori napredovanje bolesti. Ovo mi zvuči kao pobeda. Želim da budem srećna koliko god mogu.

Mnogo ljudi ne zna da Alchajmerova bolest ima u stvari fizičke kao i kognitivne simptome. Gubite osećaj za ravnotežu mišići vam drhte i to dovodi do toga da su ljudi sve manje pokretni. Plaše se da prošetaju. Plaše se da se kreću.

Zato ja radim na poboljšanju osećaja za ravnotežu. Vežbam jogu i tai či da poboljšam ravnotežu, da bih, kada počnem da je gubim, ipak bila u stanju da se krećem. Vežbam nošenje tereta, da bih imala snagu u mišićima da bih, kada budem slabija, ipak mogla da se krećem.

Konačno, i treća stvar. Pokušavam da budem bolja osoba. Tata mi je bio blag i pun ljubavi i pre Alchajmera, a takav je i sad. Vidim kako gubi svoju mentalnu snagu, duhovitost, jezičke veštine, ali vidim i ovo: voli mene i moje sinove voli mog brata i mamu i one koji brinu o njemu. Zbog te ljubavi želimo da budemo sa njim i sada, mada je toliko teško. Kada mu oduzmete sve što je na ovom svetu naučio još uvek nas obasjava njegovo ogoljeno srce.

Nikad nisam bila toliko brižna i puna ljubavi kao tata. I sad je potrebno na naučim da budem takva. Treba mi takvo čisto srce, koje će preživeti iako je ogoljeno demencijom.

Ne želim da obolim od Alchajmerove bolesti. Ono što želim je lek u sledećih 20 godina, dovoljno skoro da me zaštiti. Ali ako dođe po mene, biću spremna. Hvala.