Početna Magazin Godine Društvo Kako protivnici podizanja minimalca svađaju radnike međusobno

Kako protivnici podizanja minimalca svađaju radnike međusobno

Kako protivnici podizanja minimalca svađaju radnike međusobno

U Americi je ovih meseci velika debata u vezi sa podizanjem minimalne zagarantovane zarade. Jana Kasperkevic iz Njujorka piše za Gardijan o „američkom klasnom ratu“ između solidno plaćenih i veoma loše plaćenih radnika, koji koristi samo onima koji žele da minimalac bude što niži…

Cela priča je krenula sa zahtevom najmanje plaćenih radnika, onih u industriji brze hrane, da minimalac bude 15 dolara na sat (13,2 evra po trenutnom kursu). Međutim, direktori i vlasnici kapitala ovog puta držali su se po strani i pustili su da bolje plaćeni radnici reaguju na ovakve zahteve i vode rat protiv radnika na minimalcu u njihovo ime.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Suštinu ovakve debate opisao je jedan običan status na Fejzbuku, radnika u hitnoj pomoći Jens Rushing-a, koji je vrlo brzo postao veoma popularan i citiran:

Puno se priča na mom poslu uz izjave kao što su: „Oni nisu obrazovani i ne znaju ništa da rade, a misle da zaslužuju plate kao naše?“, ili „Ja sam električar i imam 13 dolara na sat, baš me briga za pljeskavičare“.
I to je upravo ono što šefovi žele! Oni žele da se svađamo o tome ko ima veću mrvicu dok za sebe zadržavaju ceo kolač. Zašto ste ljuti na radnike u brzoj hrani koji žele dva dolara više po satu, kada vaš direktor ima 400 puta veću platu od vas?
To je interes vašeg šefa, da vaš bes bude usmeren prema dole, na siromašne koji prosto pokušavaju da žive, kao i vi, umesto da bude usmere na bogatune koji troše skoro sve što mi napravimo i to skoro besplatno.

Posebna ironija u celoj priči jeste u tome da se takozvane „bele kragne“ (radnici u kancelarijama), i „plave kragne“ (radnici u fabrikama), najviše bune protiv toga da se radnicima u sektoru usluga dozvoli veći minimalac.

Predsednika Baraka Obamu povezuju sa propisanim minimalcem od 10,10 dolara na sat, što praktično znači da radnik može da zaradi oko 20.000 dolara godišnje, što je u SAD iznos koji ostavlja porodice na rubu preživljavanja.

Sa druge strane, postoji trend da se na ove poslove gleda kao na „studentske“ poslove, što znači da javnost zapravo smatra da radnici u industriji brze hrane nemaju porodice, decu, niti bilo koga sa kim dele svoju zaradu. Ovo bi možda bilo tačno u uslovima ekonomije u usponu, u velikom usponu, ali ekonomija nije takva odavno, i izbor radnih mesta nije „kao nekada“, pa porodice zaista žive od plata zarađenih nad roštiljem…

Zapravo, čak 28 odsto današnjih uslužnih radnika ima decu, oko 55 odsto njih je zaposleno sa punim radnim vremenom, a oko 44 odsto išlo je na koledž. Prosečna starost ovih radnika je 35 godina, a preko trećine (35,5 odsto) ima 40 godina i više:

– Stav da su ovo privremeni poslovi, zamišljeni da ih rade oni koji su tek krenuli u radnu karijeru, fikcija je u modernoj Americi gde više ne postoji kretanje po hijerarhiji naviše. To su poslovi koji čine nečiji ceo život, i ti poslovi zavređuju platu sa kojom se može živeti. Kraj priče – kaže Rushing za Gardijan.

Uzgred, ovakav pristup problemima naziva se i mentalitet kraba, o čemu je Penzin već pisao.