Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Jovan (Beograd): Bebisister na Zlatiboru

Jovan (Beograd): Bebisister na Zlatiboru

Jovan (Beograd): Bebisister na Zlatiboru

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Najveći poklon ovoga doba nisu zdravi udovi i trup,
ne moraš biti tražena roba. Danas je dobro biti savršeno glup.

Bliži se dan rastanka sa radnim mestom, navikama i svim što me pratilo dok sam lagano išao ka penzionerskim danima. Ne osećam se da ću uskoro preći tu nevidljivu granicu koja razdvaja dva sveta. Sveta koja mi deluju, sa ove tačke gledišta, daleko i suprostavljeno, kao selo i grad, mogu čak reći – kao živi i mrtvi svet. Uvek sam voleo da se družim sa mlađima od sebe, a i sada mislim da su svi moji vršnjaci stariji od mene bar deset godina. Dozvoljavam i njima da misle o sebi, a i o meni, kako hoće i šta hoće.

Na predlog šefa, a radi izuzetnog zalaganja na poslu, dobio sam od sindikalne podružnice deset dana besplatnog boravka na Zlatiboru. Mislim da je to više bilo priznanje kakvo se u umetničkom svetu dodeljuje već obolelim doajenima kao nagrada za životno delo. Pozove me predstavnik za turizam i rekreaciju, te mi uruče odluku i vaučer. Čestita mi, požele sretan put i lepo vreme. Izljubimo se tri puta, kako inače praksa i običaji nalažu. Izvadim iz torbe flašu vinjaka i dozvoli mi Mile, večiti sindikalac, da bacim pogled na spisak i da vidim ko će mi praviti društvo narednih deset dana. Zapazim, na veliku radost, da će u mom hotelu biti Biljana, simpatična direktorova sekretarica, za koju sam znao da je u kasnim godinama dobila dete. Pogledali smo jedno u drugo u prolazu i u restoranu društvene ishrane, smeškali se, progovorili po koju, ali se uglavnom na tom i završavalo.

Stigli smo u odmaralište u utorak oko deset sati, ja sam, a Biljana sa ćerkom, devojčicom od pet-šest godina. Mala prepametna za svoje godine, a lepa na mamu. Narodna poslovica kaže: „Preko jagnjeta ćeš lako doći do ovce“. Uhvatiš jagnje i majka sama priđe. Još u autobusu i na usputnim pauzama počeo sam polako pridobijati Milicu, a kada smo stigli na Zlatibor, trčala je prema meni kao da me zna od rođenja. Biljana se samo smeška (kao da je i ona čitala naše poslovice) i ništa ne govori, niti joj brani niti nagovara. Dosadna su ta banjsko-planinska letovanja, obično besplatne sindikalne ture dodeljuju se dobrim radnicima van sezone. Jedino što nismo kod kuće, a po sobama se uglavnom odvijaju sve aktivnosti. Sa Andrijom, sobnim kolegom, idem u restoran, a kada ne idemo u šetnju igramo karte u holu. Andriji posle dva dana postalo dosadno te spakova stvari i vratio se kući, i tako ostanem sam u sobi.

Noćima kada na zemlji sve počiva prigušeno tamom, skupi se misao u mozgu, pa kao kakav nategnut smotuljak teži da se, poput opruge, baci u daleke svetove. Zatvorenih očiju, u samoći sobe radničkog odmarališta, stvarnost je dobijala nove oblike, te sam iz gomile iluzija, kao iz samoposluge u kojoj nema kasa ni plaćanja, uzimao svoj deo sreće. To moje izmišljanje nestvarnih situacija i odnosa, prividno me je štitilo od turobnih slika. Skrivao sam se iza zidova svoje kule sazidane od slatkih blokova nepoznatog sastava sa namerom da u njoj prespavam dok prođe ono što se primiče. Ako ga ne vidim, možda ga nije ni bilo. U tišini noći, ovde na zlatiborskoj zaravni, ne izmišljam i ne zamišljam. Ovde se, izazvano ko zna čim i ko zna zašto, probudilo sećanje na zavičaj i detinjstvo. Čist vazduh koji dolazi sa dalekih mora podseća me na lepotu moje planine. Uvek se javi nova tuga kao nekakav bunt kada njene netaknute lepote porede sa veštačkim lepotama turističkih mesta. Opijen čežnjom, sećam se u ovoj noći mladih dana koji su, neukaljani gradskom vrevom, tekli ispod mog Grmeča, sećam se svega tako jasno kao juče da je bilo.

Detinjstvo je kao bistri potok teklo preko cvetnih livada, pokrivenih tišinom i opojnim mirisima divljih karanfila. Kroz zeleno lišće jasenova i bukava, uvek se mogao videti plavičasti komad neba, a negde u daljini, nežno je jecao divlji golub. Proleće je budilo snove i kitilo zemlju lepotom. Grane rascvetalog gloga gledale su me sa uzvišenja iznad kuća koje su u pravim linijama presecale njive i jasno ocrtavale njihove granice. Vetar je raznosio bele lati procvalog gloga, a ta belina nestvarno je delovala – kao zakasneli topli sneg. Čupavi bumbari i vredne pčele veselo su zujali oko cvetova divljih jagoda. U prolećnim jutrima, otvarali smo prozore na sobama da bi kroz njih prostrujao vazduh gonjen tihim junskim vetrom. Taj nevidljivi talas, čist i svež kao nevina suza tek rođenog deteta, unosio je u sobe mirisnu hladovinu i zelenkastu svetlost. Do kasne jeseni, po kući bi se širio sladunjavi miris lipa. A u toploj letnjoj noći, nad glavom su treptala sazvežđa kao u priči o zlatnom runu. Gledajući šarene ćilime polja i beskrajno ozvezdano nebo, pitao sam se u čudu: Kako tvorca, u svoj njegovoj genijalnoj snazi i umeću, nije mrzelo i šta mu je trebalo da pored ove savršene lepote stvara i mene. Po livadama su se igrali vragolasti jaganjci i ponositi konji. Oduvek sam voleo tu veselu narav zdravih životinja. Smenjivala su se godišnja doba, naglo, kao da hodaju po nevidljivim stepenicama od samo četiri stepenika. Venac planine koji se video sa kućnog praga i s južnih prozora prekidao je liniju horizonta, a cvrkut svakakvih ptica u sablasnoj tišini bukovog gaja izazivao je nova sanjarenja.

U prvim zimskim danima, kada se planina zabiseri injem, sneg iznenada zatrpa dvorište i baštu. Sa braćom sam kroz debele naslage snega kopao tunele i kroz njih smo trčali kao čovekolike krtice uz smeh i vrisku. U kući bi nam majka, posle ledene avanture, grejala promrzle prstiće toplim dahom ili ih trljala o svoju kosu, a posle nas terala da vrhovima prstiju masiramo topla temena. Nismo smeli grejati ruke uz peć, jer je naglo zagrevanje izazivalo velike bolove. A kada bi bol utrnulih prstiju prešao u slatki svrab, smejao sam se kiselo kroz suze i maznim glasom pričao majci da nisam plakao zbog hladnoće, već što su mi braća ubacila grudvu snega u prtene gaće.

Budim se, omamljen da li snovima ili željama, sam sam već dva dana. Andrija se javio sa posla i vragolosto pravi aluzije, na nekakve švalerske teme, o kojima smo pričali više da bi se hvalisali i zadovoljili mušku sujetu. Biljana i Milica dele sobu sa Marinom. Marina radi u računovodstvu i zaključujem, po prisnosti, da su se družile i pre Zlatibora. Ništa ne ubrzavam, šetam sa kolegama, često i Milica ide sa nama. Zabavljam je, kupujem joj čokoladice i Kinder jaja, a ona me uhvati za ruku i neće da je pusti i kada je majka zove da idu na spavanje. Vuče me prema majci i pita maznim glasom:

– Mamaaa, a može li čika Jova bar jednom da spava kod nas?

Majka se samo smeška i, pri pozdravu, zadrži ruku par sekundi duže no što bi trebalo i čini mi se da je stisak postaje sve jači. Pozovem ih povremeno na kafu ili posedimo zajedno u predvorju kada pada kiša. Milica se ne odvaja od mene, a vreme lagano teče.

U petak uveče, pošao sam sa kolegom na večeru, njih tri su izlazile iz restorana kada smo ulazili. Biljana se nasmešila, Milica me obgrlila oko nogu i pita hoću li je sutra voditi na ljuljašku kod jezera, a Marina lagano ode niz hodnik. Posle večere pričamo i smejemo se, te nisam čuo da je zvonio mobilni telefon. Slučajno ga izvadim iz džepa i vidim Biljana je zvala pre petnaestak minuta. Odem u udaljen ugao restorana i pozovem. Biljana mi maznim glasom kaza:

– Zvala sam te, nisi se javio pa sam pomislila da si sa onom namigušom iz Požarevca, švaleru jedan. Možeš li doći kod mene, ali što pre?

Otrčim u svoju sobu, na brzinu se istuširam, naflitam kolonjskom vodom i trk na sprat.

Njihova soba je bila iznad moje, na kraju hodnika. I evo me, posle desetak minuta od njenog poziva, gde kucam na vrata. Čujem je kako tiho kaže: – Ajde, otključano je. Lagano otvorim i, gle čuda! Biljana u večernjoj haljini, doterana i našminkana, lepša nego ikada. Pored nje Marina isto obučena za izlazak, a Milica leži u krevetu i gleda u mene slatkim okicama. Biljana mi kroz zavodljiv osmeh kaza:

– Nas dve imamo nameru večeras da izađemo. U odmaralištu „Dunav osiguranja“ priređuju drugarsko veče, pa sam te htela zamolit, da pričuvaš Milicu dok se ne vratimo pošto si mi juče rekao da nećeš da ideš na to druženje. Ti si jedan sladak dečko i nikom osim tebi ne bih smela ostaviti moju lutkicu.

Nasmejem se i kažem.

– Hoću, kako da ne, samo vi idite i lepo se provedite.

Pričali smo Milica i ja neko vreme, nagovaram je da spava a ona se razbila, pa samo čavrlja slatkim dečijim glasićem. Negde, oko pola jedanaest, samo sklopi okice i počne ravnodušno disati. Pokrijem je, stavim noge na stolicu i gledam televizijiski prenos odbojkaške utakmice. Naša reprezentacija igra sa Brazilom te je prenos počeo za naše pojmove kasno. Utakmica se otegla, igra se peti set, ponoć je tek prošla. Milica spava mirno, zdravim dečijm snom, a meni ponekad klone glava na grudi. Mobilni telefon sam izvadio iz džepa, jer me žuljao i nalazi se na noćnom ormariću pored Miličinog kreveta. Kada je naš trener zatražio tajm-aut, utonuo sam u san. Iz dremeža me je probudilo zvono telefona. Bunovan dograbim telefon. Dok sam izvadio naočare da vidim ko zove, probudi se i Milica. Na displeju je pisalo „kuća“. Baš kada sam pritisnuo dugme da prihvatim poziv, uključim spikerfon i u istom trenutku čujem Miličin glas sa kreveta i ženin preko spikerfona. Milica pita:

– Čiko Jovo, ko nas to zove?

A žena:

– Dobro čoveče, gde si ti, celu noć nisi u sobi. Zovem već nekoliko puta i ne odgovaraš.

Pokazujem Milici da ćuti, a ženi besno odgovaram:
– Kako nisam u sobi, pogledaj na drugom programu ima odbojka, gledam utakmicu, a ko zna onaj pijanac sa recepcije koju ti je sobu dao! Ajde, zovi me sada, da te uverim da sam u sobi.

Prekinem vezu, Milici kažem da bude mirna samo dok nešto uzmem iz svoje sobe i istrčim u hodnik. Moram da pretrčim tridesetak metara duž hodnika, pa da se stepenicama spustim na prvi sprat, pa opet tridesetak metara kroz donji hodnik do mojih vrata. Na pola hodnika čujem telefon zvoni. Otključavam vrata što brže mogu i u mraku dok podižem slušalicu čujem ženin glas:

– Što si se toliko zadihao kao da te neko jurio oko zgrade? Ipak nisi u sobi. Znaš koliko je puta zazvonio telefon, a ti ne odgovaraš.

Napad je najbolja odbrana, te ospem paljbu iz svih oružja:

– Tako ti meni, nije mene preduzeće poslalo bezveze na oporavak, znaš da imamo sistematske preglede i da su mi verovatno nešto našli. Neću da te sekiram pa ti nisam kazao, a ti meni tako. Ja nisam došao ovde da jurim kurve, već da se lečim i da se oporavim!

Uvedem situaciju nekako u mirne vode, uzmem sa stola kesicu bombona i trk na sprat kod Milice, ostalo dete samo. Može se uplašiti pa izaći rasplakana u hodnik, svašta je prolazilo kroz glavu. Milica se smeška na bombone i priprema se da ponovo utone u carstvo snova. Tek što je zaspala, zvoni telefon. Procedura ista. Žena sikće: Opet nisi u sobi, Milica pita ko nas to zove, ja trk niz hodnik, pa niz stepenice.

I oko dva posle pola noći, završila se nekako moja noćna avantura, Milica je spavala mirnim snom anđela. Ženu sam ubedio posle treće trke i rekao da sada isključujem i mobilni i stabilni telefon jer hoću da spavam. Dve raspoložene dame su se vratile oko tri sata, predao sam im dežurstvo i otišao konačno na počinak.

Druženje smo nastavili do kraja rekreacije, mene su, ne znam iz kog razloga, napustile švalerske ambicije iako mi se činilo da me Biljana gleda drugačijim pogledom nego pre one noći, ali sam ostao čvrsta karaktera.

Vratili smo se na posao, orni za nove radne pobede i sve je ušlo u raniju kolotečinu. Monotoniju razbija po neka koleginica. Pozovem je na kafu u naš restoran i dok pijemo, smejemo se i ogovaramo kolege koje nisu sa nama, ona me iznenada priupita:

– Šta radiš večeras kolega, bi li moga doći da mi pričuvaš sina, išla bi sa prijateljem u mali provod?

Kažem, kako da ne, već sam se dokazao na tom polju. Prikrivam ljutnju, jer da je u besu ispoljim, ovi bi postali još dosadniji. Milica s vremena na vreme dođe kod majke na posao i evo je trči prema meni i sa pola hodnika i viče:

– Čika, Jovo, čika Jovo, kada ćemo opet na Zlatibor pa da me čuvaš? Baš mi je bilo lepo tamo sa tobom!

Jovan Bundalo, 68 godina
radnik Telekoma u penziji, Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“