Početna Magazin Godine Ispovest sredovečnog radnika HubSpot-a: Moja godina u paklu startapa

Ispovest sredovečnog radnika HubSpot-a: Moja godina u paklu startapa

Ispovest sredovečnog radnika HubSpot-a: Moja godina u paklu startapa

Den Lajons, novinar u pedesetim godinama, u knjizi „Ometen“ (“Disrupted: My Misadventure in the Start-Up Bubble”) opisao je pokušaj sredovečnog muškarca da se upusti u vode „nove ekonomije“ radeći godinu dana u novonastaloj firmi – startapu. Najzanimljivije je to što se radi o jednoj od najpoznatijih kompanija u oblasti internet prodaje i internet marketinga – HubSpot.

U isečku koji je objavljen u magazinu Fortune, on opisuje kako je sredinom aprila 2013. godine otišao prvi put na svoje novo radno mesto u poznatoj kompaniji u svetu internet marketinga – HubSpot. Ovo je ujedno bilo i njegovo prvo zaposlenje van neke novinske redakcije. Nekoliko meseci ranije dobio je otkaz u Nesweek-u i pitao se da li će uopšte ikad ponovo naći posao.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Već na početku gajio je sumnje šta on, novinar, može da radi u firmi koja je osmislila platformu za takozvani „inbound marketing“ (princip stvaranja sadržaja koji svojim kvalitetom privuče klijente, umesto prostim oglašavanjem kod klasičnog marketinga).

Kompanija je na svom blogu najavila ponosno njegov dolazak, i to u autorskom tekstu šefa koji ga je zaposlio. Međutim, kada je stigao na posao dočekao ga je momak koji ga je vodio u obilazak zgrade koja je bila „po PS-u“ koji važi za većinu „startapa“ – stara zgrada preuređena u ekspresivni radni prostor sa zidovima od opeke, drvenim i metalnim gredama, razbacanim nameštajem.

– Ceo prostor me je podsetio na „Montesori“ obdanište u koje su išla moja deca: puno jarkih osnovnih boja, mnogo igračaka i soba za odmor i dremku.

Delovi firme nazivani su „komšiluk“, i nosili su imena po delovima Bostona. U jednom je bio i set muzičkih instrumenata ako neko želi da svira, ali to se nikad nije događalo. Svaki od „komšiluka“ imao je kuhinju sa aparatima za espreso, ali i prostor za ručavanje sa kaučima i tablamaza pisanje gde su ljudi pisali poruke kao što je „HubSpot = cool“, ili inspirativne poruke „Postoji razlog zašto imamo par ušiju i samo jedna usta. Da slušamo duplo više nego što govorimo“.

U prizemlju je bila i velika konferencijska soba koja je služila i za igru, sa stonim fudbalom, stolom za stoni tenis, setom za video-igrice. U kafeteriji su bili frižideri puni piva, brda pahuljica, ali i aparat za grickalice i slatkiše.

Svuda se čuo lavež pasa, jer su oni, kao i u američkim obdaništima, postali deo mobilijara u startapima. Bile su tu i vešernice, i masaže, i tuševi za bicikliste (koji su služili i kao ljubavne sobe kada se petkom organizuju žurke u toku radnog vremena). Devojka na recepciji bila je glavni izvor tračeva i u poverenju mu je rekla da su se stvari toliko otrgle kontroli u jednom trenutku da su šefovi morali poslati memorandum da to (seks u tuš kabinama) mora prestati. Optužila je da su to radili „oni iz prodaje – oni su odvratni“.

Domari i higijeničari su subotom sakupljali sa poda limenke piva, brisali povraćku zaostalu od pomenutih žurki petkom, „a još više ih je pogađalo“ kada je jednog jutra momak u dvadesetim godinama koji je radio u marketingu došao pijan i iz nepoznatih razloga zapalio kolica sa priborom za higijenu.

– Svi rade u velikim, otvorenim prostorima, sabijeni jedni uz druge kao šnajderi majica u Bangladešu, samo što umesto šivaćih mašina imaju laptopove. Jurcaju se i gađaju pištoljima igračkama, provlače se ispod stolova. Sastanci se održavaju tako što se stoji ili se čak hoda (standing ili walking meeting), što će reći – grupa ljudi se sastane na jednom mestu i zatim se dogovara dok se šeta – piše Dan Lajons.

Niko nema kancelariju, pa ni direktor. To je pravilo. Svaka tri meseca svi menjaju mesta u nekakvoj korporativnoj verziji dečje igre sa stolicom manjka. Suština je, kažu, da se sve podseća da je promena konstanta. Ako želite privatnost treba da rezervišete neku od prostorija za sastanke koje se nalaze na obodima otvorenih prostora gde se radi. Neke od tih soba nazvane su po igračima tima „Red Sox“, neke po čuvenim „marketarima“. U nekima su lejzi-begovi umesto pravog nameštaja, i tu ljudi leže sa laptopovima u krilu.

Svaki novi zaposleni mora da prođe trening kako se koristi softver. To je dobra ideja, piše Lajons, i suzbila mi je brige šta uopšte radim tu, i zašto čovek koji me je zaposlio nije došao da se pozdravi kad sam stigao, ili bar da mi kaže šta želi da radim.

– Trening je trajao dve nedelje u malenoj prostoriji u kojoj sam sedeo sa 20 novih zaposlenih i slušao priče koje su zvučale kao ispiranje mozga kad se učlanite u neku sektu. Bilo je to sve što sam zamišljao da se događa u nekoj tehnološkoj kompaniji, samo još bolje.

U insertu knjige koji je objavljen u magazinu Fortune Lajons piše još o običajima, simbolima i pravilima firme, da bi na kraju podvukao crtu…

– Bio sam naivan. Za 25 godina pisanja o IT kompanijama mislio sam da razumem ovu industriju. Ali u HubSpot-u sam otrio da su mnoga moja uverenja bila pogrešna. Na primer, mislio sam da ovakve kompanije počinju sa velikim izumima. Epl je imao računar, Majkrosoft je imao programske jezike pa softver, Gugl je imao pretragu. Inženjering je bio prvi, pa je zatim kretala prodaja. Mislio sam da stvari tako idu…

Ali u HubSpot-u su radili naopačke. Prvo su zaposleni šefovi prodaje i marketinga. Dobili su te pozicije i pre nego što su znali šta će biti proizvod. Kompanija je počela prodaju dok je istovremeno tragala za proizvodom.

Druga stvar koju sam naučio na mom novom poslu bila je to da, iako ljudi i dalje ovaj biznis zovu „IT industrija“, ona više nema veze sa tehnologijom. Prijatelj koji je radio u ovakvim kompanijama još od 1980-ih, koji je nekada bio i investicioni bankar i danas savetuje startape rekao mi je:

– Nema više nagrade ako napraviš sjajnu tehnologiju. Danas je cela suština „biznis model“. Tržište plaća da imaš kompaniju koja raste brzo. Cela suština je u tom brzom rastu. Nije bitna profitabilnost, bitan je samo rast.

To je upravo ono što HubSpot radi. To je razlog zašto su investitori sipali toliko novca u tu kompaniju, i zašto su verovali da će ona postati uspešna. To je takođe i razlog zašto HubSpot zapošljava toliko mladih. To je ono što investitori vole da vide: gomilu mladih ljudi, koji imaju napade ideja, koji pričaju o menjanju sveta. To se prodaje.

Drugi razlog je taj što su mladi jeftini. HubSpot posluje sa gubitkom ali ima mnogo radnika. Kako da dobijete stotine zaposlenih u prodaji i marketingu za najmanji mogući novac? Jedan način je da zaposlite tek svršene studente i da im posao učinite zabavnim. Dajte im besplatno pivo i stolove za igru. Uredite im prostor „na pola puta“ od obdaništa do kuće bratstva na koledžu. Organizujte im žurke. Učinite to i imaćete beskrajnu armiju zadovoljnih sa 35.000 dolara godišnje (u SAD toliko zarađuju ribari, serviseri mašina, vozači).

Onda, na vrh svih tih zanimljivih stvari, napraviš i mitologiju koja pokušava da posao učini smislenim. Navodno, milenijumci ne mare toliko za novac, ali su veoma motivisani osećajem da imaju misiju. Dakle, daš im misiju. Kažeš svojim zaposlenim kako su posebni i kako su srećni što su tu. Kažeš im da je teže dobiti posao tu nego otići na Harvard i da su zbog svojih supermoći izabrani da rade na veoma važnoj misiji da menjaju svet. Napravi logo. Svima daj kačket i majicu. Napravi poslovnu kulturu i pričaj o komapniji koju svi mogu da vole. Natukni im perspektivu da svako od njih može da se obogati.

– Jednog četvrtka, krajem 2014. godine, došao sam do šefa i rekao mu da mi je ponuđen novi posao, da neće krenuti pre januara, i da mu se javljam u šestonedeljnom roku. Rekao mi je da razmislim o svojoj odluci. Rekao sam mu da cenim to, ali da sam se već odlučio.

Očekivao sam da ću čuti kako sam „diplomirao“. Čudan je, ali i nekako zanimljiv osećaj da znam da sam, tri decenije pošto sam završio škole, ponovo prošao kroz sve te rituale koledža. Sad ću biti kao i svi drugi koji su diplomirali na HubSpotu koje sam video da dolaze i odlaze poslednjih meseci – „iskoristiću svoje supermoći u novoj avanturi!“

Ali u mejlu koji je šef poslao te večeri ostalim HubSpotovcima nije pomenuo ništa od toga. Jednostavno je napisao da sam otpušten, i da će taj petak biti moj poslednji dan u firmi.

Umesto epiloga:

  • HubSpot je 25. avusta 2014. godine od startapa postao kompanija
  • u oktobru te godine na Njujorškoj berzi imao je vrednost od 880 miliona dolara
  • Dan Lajons napustio je HubSpot u decembru 2014. godine
  • Nikada nije potpisao papire uz otkaz koje mu je dala kompanija
  • U julu 2015. godine HubSpot je objavio saopštenje u kome se kaže da je Mike Volpe, šef kog Lajons pominje, dobio otkaz zato što je „prekršio kompanijska pravila o poslovanju i etici“ u svojim „pokušajima da spreči“ objavu knjige o HubSpotu (kompanija je Fortunu potvrdila da je reč upravo o ovoj knjizi)
  • Volpe nije bio dostupan za razgovor magazinu Fortune.

Komentar Penzina: Prevodilac ovog teksta na srpski poseduje HubSpot sertifikat za „inbound marketing“ zahvaljujući insistiranju jednog svog poslodavca. Za tri nedelje, koliko je trajalo učenje i polaganje nekoliko uvodnih i viših testova, spoznao je dovoljno o kompaniji da mu ovakav presek Dena Lajonsa zvuči pošteno, iskreno i suštinski tačno. HubSpot danas i dalje važi za jedan od veoma popularnih alata u internet marketingu. Istovremeno, njihov materijal za polaganje testova razlikuje se od pitanja na testu. Njihova pojašnjenja data su na linkovima koji ne rade. Njihova „stručna podrška“ posle dva dana upita daje odgovor da je to „izbačeno iz testa“ ali da test još nije promenjen jer su „oni u tehničkoj podršci malo spori“. Treba li pomenuti da tehnička podrška ima problem sa engleskim jezikom jer se nalazi verovatno negde u pomenutom Bangladešu?