Početna Magazin Godine Društvo Razgovor sa Marijom Todorović, potpredsednicom USPS-a: Gledaj život kad donosiš odluke

Razgovor sa Marijom Todorović, potpredsednicom USPS-a: Gledaj život kad donosiš odluke

Razgovor sa Marijom Todorović, potpredsednicom USPS-a: Gledaj život kad donosiš odluke

Prvog četvrtka meseca septembra 2015. godine, u kafiću na VII spratu Doma sindikata, razgovarali smo sa Marijom Todorović, potpredsednicom Udruženja sindikata penzionera Srbije (USPS) – o smanjenju penzija, o radnicima-virtuozima ‘Prve petoletke’ iz Trstenika, o razlici između kabinetskog i odlučivanja na osnovu poznavanja stvarne situacije na terenu, o kraćem životnom veku penzionerki…

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Marija Todorović je bila direktor za kadrove u „Prvoj petoleci“ – Trstenik, ministar za rad u dva mandata: u vladi Ivana Stambolića i vladi Branislava Ikonića, kao i predsednik Saveza sindikata Jugoslavije. Sad je, kaže, samo penzioner.


Penzin: Često se kaže da su svi penzioneri jednaki.

Marija Todorović: Jesu! Ja isto mislim, a mislim da oni koji misle da nisu jednaki, greše. Svi smo jednaki!

Smanjivanje penzija

Penzin: Na Tribini „Zaustavimo ekonomsko i pravno nasilje“ rekli ste da sve zemlje Evrope imaju problema sa obezbeđivanjem novca za penzije, ali nijedna nije posegla za smanjivanjem penzija. Zašto se Srbija odlučila na ovakav potez?

Marija Todorović: Sad, ja ne razumem… Ako su mislili da će spasiti budžet i Srbiju od bankrota sa penzijama koje su skinuli – 600.000 je ljudi kojima su skinuli penzije, to je dokaz da uopšte nisu analizirali situaciju pre nego što su tu odluku doneli. Mislim, skoro da mogu da tvrdim, da je MMF to predložio kao najjednostavniju meru, oni su to potpisali i onda počeli da sprovode. To je učinjeno bez ikakvog aktivnog odnosa ministra za rad koji je morao da analizira stanje u toj populaciji i da onda zaključi šta treba da se radi.

Jer da su analizirali, zaključak je morao biti drugačiji. Ima hiljadu načina da se dođe do tih para koje su uzeli od penzija, a da nisu dirali penzije. Ili, da su uzeli, ali da su rekli: vratiće tada i tada.

Jer to je Srbija imala i u vreme Slobodana Miloševića – isto su smanjili penzije 30 %, posle su vraćali, nekoliko godina. To se onda zvalo „Veliki dug“.

Međutim, uzeti, a ne pomenuti da se vrati, to je najblaže rečeno – sramota. Pogotovu što nije u skladu ni sa zakonom, ni sa Ustavom, ni sa jednim dokumentom, osim tog zakona koji su doneli naprečac za tri dana. „O načinu isplate…„, vi očekujete da će da reguliše kako isplaćivati: da li preko pošte, da li na ruke, da li u banci… Govore o načinu isplate, sve se produžilo kako je i bilo.

Nigde nisu pomenuli da li će vratiti, neće vratiti, šta će biti sa tim parama, zašto smo to dali… Obrazloženje: Ja volim Srbiju. Pa zbog toga?! Pa naravno da volim Srbiju!

Socijalne penzije?

Penzin: Koliko je takva odluka uticala i na stav ljudi koji danas uplaćuju doprinose? I ranije je vera u penzioni sistem Srbije bila poljuljana, postavlja se pitanje da li je, nakon smanjenja, vera potpuno nestala.

Marija Todorović: Razmišljala sam šta je kontekst cele priče. Jer milion ljudi je sada, navodno, zaštićeno, znači ostalo na svojih 10.000, 13.000, 17.000 do 25.000. I oni će sada dobiti povećanje, imaće penzije kakve do sada nikada nisu imali. Pa to je smešno.

Visina penzija je utvrđena na osnovu zakona, a taj zakon je rekao da za svaku radnu godinu to je iznos plate – iznos dohotka, stavlja se u odnos prema prosečnoj plati u Srbiji i dobije se jedan koeficijent. Kada se to sve sabere, to se onda množi sa tzv. opštim bodom i to je iznos penzije. Tu nema nikakve mućke, to svako može da proveri. Za neuplaćenu godinu godinu staža – nema ništa.

Za ovih milion kojima ništa nije dirano, oni su svrstani, u stvari, u tzv. socijalne penzije. Pokušavalo se, unazad 10-15 godina, da se dođe do tzv. socijalne penzije – da svaka stara osoba iznad 65 godina dobija iznos koji koliko–toliko garantuje neku egzistenciju u starosti, kao što je u Americi, u Zapadnoj Evropi… Te razvijane države imaju to.

Penzin: Ali to je vid socijalne zaštite, a ne stečene penzije…

Marija Todorović: U stvari. Ovo je praktično vid socijalne zaštite. Ja sam mislila da su možda hteli da za većinu, tj. milion ljudi – starih, obezbede tzv. socijalnu penziju, jer u stvari ovo, što je za poljoprivrednike samo 10.000, to je to. Mi smo računali, svojevremeno, da li ova država može to da podnese da za sve stare ljude to obezbedi. Nije moglo. To bi, naravno, moralo da ide iz budžeta.

Mislila sam da je ovo generalna proba za to. Probali su, videli su da se to sad može. Ali šta je sa Fondom penzijskog osiguranja? Da li se on puni? To niko od vas iz glasila ne piše, ne proverava, ne pita Fond: da li se mesečni doprinosi, kojima je država odredila visinu, redovno slivaju u Fond?

Država je rekla da se ne upravlja Fondom kao što je dosad bilo, nego četiri predstavnika države, a jedan iz sindikata, jedan predstavnik poslodavaca i jedan penzionera. Znači, koju god odluku treba da donesu, penzioneri su preglasani.

Fond PIO

Penzin: Vi ste bili u Upravnom odboru Fonda PIO…

Marija Todorović: Ja sam bila predsednik. Tad je bilo šest od penzionera, šest od poslodavaca i šest iz sindikata. Zašto šest? Zato što imamo različite, da kažemo, interesne grupe, i u okviru penzionera i u okviru poslodavaca i u okviru sindikata. Sad je to sam jedan. Bez obzira na sve druge okolnosti, on je samo jedan. A država ima četiri! Može svaku odluku da preglasa. To je isto smešno.

Penzin: Dakle, taj predstavnik penzionera je sad samo figura…
Krajem juna ove godine, usvojene su izmene i dopune Pravilnika o raspolaganju nepokretnostima Fonda PIO. Ima li USPS saznanja o kakvim izmenama je reč?

Marija Todorović: To je pitanje čije će biti to što je napravljeno od sredstava Fonda. Naše stanovište, u USPS, je da to mora ostati svojina Fonda, da se to ne sme prodavati. Sada su svi u teškoj situaciji, naravno i te organizacije, ta odmarališta, rekreativni centri, ali neka se zna da je Fond vlasnik. I na sudu je dobijeno, za većinu tih institucija, da je Fond vlasnik.

Naša ideja je da se to sačuva, da se to ne prodaje. Oni su, u međuvremenu, pokušavali na sve moguće načine da izbegnu prodaju, ali i da ne kažu glasno i jasno da je to vlasništvo Fonda, da se o tome stara Fond.

Ja taj pravilnik nisam videla, tražiću da ga vidim. Ali stav je države, četvoro njih je glasalo iz države: sve se pokriva sa tim odlaskom penzionera sa niskim primanjima na taj besplatni boravak u banju.

Merkur je institucija koja odlično funkcioniše, ali dnevno je 5.000 dinara pansion. Mi smo hteli da uzmemo te vaučere, ali oni kažu da ne mogu da primaju vaučere jer su zdravstvena ustanova. Ali zdravstvena ustanova koja ima 5.000 pansion! A bez 20 dana nema svrhe tamo ići. Od kojih para?

Penzin: Šta se dešava sa novcem koji se dobija tim putem? Sliva li se u Fond?

Marija Todorović: Ne znam, ali treba ispitati uopšte sve prihode Fonda. Videti koliki su i kako se troše. Ja sad nemam uvid u to. Mi smo se samo zainatili da se ne prodaje. To je prvi i najvažniji korak. A posle ćemo ići dalje.

Penzije i porezi – rezultat „kabinetskog“ odlučivanja

Penzin: USPS traži da se penzije vrate na nivo pre donošenja Zakona o privemenom uređivanju načina isplate penzija, ali je pokrenuo i akciju prikupljanja potpisa za izmenu Zakona poreza na imovinu. Nije li to u nekoj vrsti suprotnosti jedno sa drugim? Odakle puniti budžet koji treba da finansira isplatu sve većeg broja penzija?

Marija Todorović: Nije tu reč o toj vrsti suprotnosti nego je reč o neuvažavanju realne situacije. Jer realna situacija je da penzioneri, koji žive u stanu, npr. u centru Beograda, ne mogu da plate toliko enormno povećanje poreza, a pogotovo na tzv. rubnim područjima, recimo, sa Dedinjem.

Naše reagovanje nije sad samo protivurečnost koju ste Vi uočili, koja je tačna, nego je naše reagovanje na nepravo. Nepravo. Jer da su gledali konkretnu situaciju, npr. tu zgradu blizu Dedinja ne bi računali u prvu zonu jer nije prva zona, rađena je 1946, nema ni parno grejanje, visoki plafoni, visoke stepenice (a kad se ostari, teško se ide uz stepenice), a ugalj iz podruma nosite na 4. sprat koji je visoko…

Znači, suština našeg reagovanja je na nepravo. Gledaj u život i vidi šta je šta. Nemoj zato što se vidi Dedinje, da prebaciš stan u 1. zonu. Tu je reakcija naša. Ne zato što se puni budžet. I treba da se puni. Odnosno, šta ćemo sa ovima iz Diposa? Što su dužni toliko? Zašto se Vuk Drašković odmah izuzeo? Zašto?

Ono što je karakteristika i za penzije i za poreze jeste da je odlučivano za stolom, nad papirima, a ne o realnoj situaciji. Mora se poznavati šta je šta, gde je šta, koliko je šta i onda na osnovu toga odlučivati. Mislim da je to jedna zajednička karakteristika – da se kabinetski rešavaju pitanja, umesto da se gleda u život. A život ima svoju, drugačiju sliku…

Ministar za rad – istraži, pa tek onda odluči

Penzin: Kako ste Vi nekada donosili odluke?

Marija Todorović: Ja sam radila u „Prvoj petoleci“ Trstenik, bila sam direktor za kadrove. Ja sam naučena u „Prvoj petoleci“ da za sve što radim moram imati prethodno istraživanje i zaključak na osnovu koga posle radim. Sve što radim, sve.

I kad mi je Ivan Stambolić rekao da sam predložena da budem ministar za rad, ja sam se iznenadila zato što je to za mene bila vrlo visoka funkcija i odgovornost. Pitala sam kako ću to da radim. Kaže, isto kako si radila u Petoleci. A ja sam to shvatila na sledeći način: to što sam ja u Petoleci znala svaki ugao, svakog čoveka, svaku odluku, svaki potez poslovni koji je rađen, tako sad u Srbiji moram znati za svaku fabriku i moram imati uvid šta se gde radi i kako. I tako sam radila.

S tim što sam odmah pitala Ivana Stambolića jesam li ja deo tvoje glave za kadrove, za rad ili sam ja predsednik Vlade za rad? To znači: ne pitam ga za svaku odluku, nego ja njemu predlažem. On je rekao: „Ti si predsednik Vlade za rad„. I tako je bilo. Jer on je bio takav čovek.

„Prva petoletka“ Trstenik – evropska prestonica hidraulike i pneumatike 

Penzin: „Prva petoletka“ – šta se desilo sa njom?

Marija Todorović: Pa tužno. To je fabrika koja je izrasla u giganta. Kad sam ja počela da radim, naš direktor Krsto Bosanac je rekao da smo počeli svoj radni vek u prestonici hidraulike i pneumatike Evrope. A iza njegovih leđa je bila karta sveta, a iz Trstenika su špenadlama bili zakačeni konci gde je sve Petoletka izvozila svoje proizvode.

Zatim je rekao: „Ko nema ambicije da bude na nivou stručnjaka, evropskih stručnjaka za posao koji mu je poveren, može da, kad popijemo kafu, uzme svoju radnu knjižicu i ide, stipendiju nećemo tražiti nazad“. To je prva njegova rečenica! I mi smo takvi bili, mi smo takvi bili!

Marija Todorović: Svi smo uzidali sebe u tu fabriku. Kada su počeli problemi na jugoslovenskom nivou, onda je stav SPS-a je bio da se ne isporučuje roba Sloveniji. A na domaćem tržištu, 60% je išlo za Sloveniju. Ljubinko Đurović, direktor u to vreme, rekao je da je to nemoguće, šta će Petoletka da radi? Onda su počeli da se bune radnici, zašto ne poštujemo odluku, i direktor je podneo ostavku. I počelo je da se srozava, pa je onda išla Hrvatska, pa Bosna, pa to što je ostalo u Srbiji, to je bilo malo…

Penzin: Nijedna fabrika to ne može da izdrži…

Marija Todorović: Ne može, počelo je da se osipa i osipalo se 90-ih godina. Od 2000. nije moglo da se podigne, a onda je postupno, sad ste svedoci i vi tome, metalska industrija uništena u Srbiji. Znači – nema je više. Duž Zapadne Morave je bio tzv. metalski kompleks: Užice, Čačak, Kraljevo, Trstenik, Kruševac… Tu su sve bili giganti. Od svih njih, jedina je Petoletka ostala vojni deo sa 3.000 ljudi. Dobili su godinu dana pomoći od države da nađu kupca. Kad su našli kupca, ministar Radulović je to sprečio. Od tada, tu i tamo, razgovara se sa nekim, ali niko se ne odlučuje.

Petoletkini radnici – virtuozi

Marija Todorović: Petoletka je specifična po tome što je ona izrađivala proizvode koji su se ugrađivali u druge, recimo „14. oktobar“ – u njihove proizvode, „Fabrika vagona“ – u njihove proizvode, u proizvode brodogradilišta…

Hidraulika i pneumatika, bez toga se ne može. To su sve sitni delovi. Ništa nije bilo veliko, ali je bilo mnogo. Jer je stav tog našeg direktora Krste Bosanca bio: Kupovaćemo na tone, a prodavati na grame. Taj rad koji se uloži, to je toliko fina izrada bila, tih cilindara, da je to neverovatno. Golim okom se ne može ni videti razlika. Samo posebnim mernim uređajima.

Ti Petoletkini radnici su bili virtuozi. Kada je iz „Prve petoletke“ trebalo da se ide na Kongres samoupravljača u Sarajevu,  svaki OUR (imali smo ih 12) predlagao je za Kongres delegate iz svoje sredine i jednoga iz cele Petoletke. Ja sam bila predložena u svih 12.

Kada se lista svela na pet kandidata, najbolji metalostrugar Jugoslavije, Milenko Begović, koji je takođe bio na toj listi, ustane i kaže: „Nemojmo više da se zamajavamo. Da mi izglasamo da Marija ide na taj Kongres. Sve što ja mislim, ona to ume bolje da kaže od mene, a ja ću, ako vam fali Marija za tih pet dana, da je napravim na strugu onako kako stoji.“ Zamislite. Takvi su to virtuozi bili!

Kad zasvira prva sirena

Marija Todorović: Ali to je bilo vreme poleta, entuzijazma, niko tu nije gledao na radno vreme… Mi smo počinjali radno vreme u šest, naša obaveza je bila da dođemo deset minuta pre šest, prepodne ko radi, a prva sirena svira u deset do šest, druga u pet do šest.

Kad su ljudi odlazili u penziju, oni su dolazili da kažu: „Marija, molim te, šta bih ja mogao da radim sada? Ja ne mogu da sedim u kući kad svira prva sirena.“ Jer on mora da krene, najkasnije tada…

Poznavanje života radnika radi podizanja njegovog kvaliteta

Marija Todorovic USPS malaMarija Todorović: Kad su svi već prešli na 40-časovnu radnu nedelju, mi smo dugo radili šest dana. Zašto? Zato što druga smena, ako krenemo na petodnevnu radnu nedelju, dolazi sat vremena kasnije kući. Onda je samo druga smena glasala kada hoće da pređe na petodnevnu radnu nedelju. I kada su oni izglasali, onda smo prešli. Znači dotle, nije se prešlo. Ali to nije odlučio sindikat, radnički savet ili neko, već su odlučili ljudi koji su radili u drugoj smeni.

Problem je što naši radnici u drugoj smeni nikad nisu mogli uveče da odgledaju vesti. Nikad. Nikad ne vide vesti na televiziji, a televizija je bila važan faktor. Onda smo pisali televiziji da uvedu prve vesti ujutru. I to je televizija uvažila.

To je bio način rada: mora se upoznati svaka pora života i onda, na osnovu toga, odlučivati.

Nedostajuće godine života, a pun staž

Penzin: Danas se čini da se nema u vidu opšta slika prilikom donošenja odluka. Spomenuli ste, na Tribini, i da država radnike iz propalih preduzeća, da ne bi dobijali otkaze i išli na biro, šalje u prevremenu penziju, na isti ispražnjeni kazan. Smanjenje penzija je, inače, u najvećem delu, uticalo na penzionere koji su otišli u punu starosnu penziju. Nije li to kontradiktorna poruka Vlade: sa jedne strane, ide se na produženje godina staža, a sa druge, ispada da država kažnjava one koji su otišli u penziju sa punim stažem?

Marija Todorović: Prvo, to ste dobro primetili: Kori Udovički i Verbić, ministar prosvete, oni govore toliko i toliko ljudi će otići u penziju pa će se time olakšati problem. Međutim, šta znači: ranije u penziju? Oni nemaju pun staž. Sada su uveli još i to, i za to smo se žalili, da čovek ima pun staž 40, odnosno žene 35, sad 38, i odbija mu se od penzije svaki mesec koji mu nedostaje do tih godina života.

Penzin: I to trajno.

Marija Todorović: Do kraja života. Kako ga stimulišete da ode u penziju? Zato što mu dajete da primi išta, bolje nego ništa? To nije rešenje. Prvo, ako je čovek radio 40 godina… Nijedan posao nije lak da se radi 40 godina.

Invalidske penzije

Penzin: Svojevremeno je Albert Jeger, dok je bio šef misije MMF za Srbiju, izjavio da su penzije u Srbiji kao voćna salata – da tu ima svega i svačega. Da li USPS zastupa interese svakog sastojka te salate?

Marija Todorović: Mislite na invalidske penzije? Ja nikada nisam, ni kad sam bila predsednik UO Fonda PIO, nikada nisam reagovala u smislu da je najveći broj invalidskih penzija lažno… Nikada to nisam radila, nikada to nisam priznavala, uvek sam mislila da je na savesti lekara da to proceni. Ali, nažalost, uvek je bilo i biće onih koji će za pare da urade i mimo profesionalne savesti. Znači, ima i takvih. Ali sada, posle 15 godina od kad je neko u penziji, da donosi dokumentaciju da bi potvrdio da je invalid…

Penzin: Zar ne bi trebalo da tu dokumentaciju čuva Fond PIO?

Marija Todorović: Trebalo bi. Drugo, šta znači, posle 15 godina, čovek da je bio zdrav-zdravcat, razboleće se. Te poteze ne odobravam. Oni će se hvaliti da su našli jednog koji je platio. Uvek ima i uvek će biti. Nikada to neće biti potpuno čisto i regularno… Nikada. Bez obzira ko bio u toj komisiji. Ali tako ponižavati ljude… Da posle 15 godina donosi dokumentaciju da bi dokazao da je invalid?! Mislim da nije lepo. Nije ni pametno. Stvara nesigurnost.

Prvo, malopre ste pomenuli, uvodi se nesigurnost kod ljudi zato što plaća doprinos pa ne zna na šta će izaći i da li će dobiti penziju. To mladi ljudi tako i kažu: Neće ni biti penzije kad ja budem išao u penziju.

To je ta nesigurnost, to je problem upravljanja državom. Normalna država je imala sigurnost. Kao što se zna da će sunce da svane, tako je penzija bila sigurna, tako je plata bila sigurna.

Usklađivanje penzija

Penzin: Sve države nastale iz bivše SFRJ razvile su različite modele usklađivanja penzija, i to u odnosu na dva parametra: rast cena i rast prosečne plate. Srbija je još ranije promenila način usklađivanja penzija. One se usklađuju samo sa troškovima života, napuštena je tzv. švajcarska formula. Na kraju se zaobišlo i usklađivanje sa rastom cena, već se usklađuju za po 0,5 odsto. Sad se ljudi šale da će najavljeno povećanje u stvari biti to – zakonsko povećanje za 0,5 odsto.

Marija Todorović: A šta je to? Kako su doneli odluku, da ih pita čovek. Nije ni inflacija, nije ni ovo, ni ono. U tome je problem, jer to usklađivanje, to povećanje, po zakonu je obaveza.

Obaveza je usklađivanje dva puta godišnje – u aprilu i u oktobru. Treba da se kaže šta su parametri te odluke o visini. Švajcarska formula je bila propisana zakonom, pa su je eskivirali, pa su došli do 0,5. Ali tako su mogli da uzmu koliko raste drvo kad je suša, a koliko kad je vlažno. To nema veze.

Treba da se nađe organska veza sa visinom usklađivanja, sa nečim što je logično: ili rastom proizvodnje ili BDP, inflacijom ili rastom ličnih dohodaka…

Položaj zaposlene žene i životni vek penzionerke

Penzin: Vi ste se i ranije zalagali da žene zadrže penzijsku beneficiju sa obrazloženjem da se žene tokom života nalaze u nepovoljnijem položaju od muškaraca i da se to mora respektovati. Smatrate i da statistika ukazuje da je ženama lošije u penziji nego muškarcima. Kako to?

Marija Todorović: Evo juče sam pročitala članak da žene žive duže, čak do 80 godina. Žene penzionerke umiru ranije od muškaraca penzonera. Muškarci penzioneri nadžive u svojoj populaciji muškarce, a žene penzionerke umiru mnogo ranije.

Znači, muškarci žive duže ako su bili u radnom odnosu, a žene imaju višestruke obaveze: one rade u porodici, one kuvaju, one peru… Hoćete reći: pa nek uzme nekoga ko će to da radi. Sa kojim parama će to da plati?

Kad sam ja prvi put taj podatak objavila, onda je Boško Mijatović rekao da je to nemoguće – žene žive duže od muškaraca. Da, ali u Murtenici možda. One koje su radile, žive kraće. Boško me je pitao kako sam došla do tog podatka. Umrle penzionerke, njihove godine života su sabrane i podeljene sa brojem umrlih penzionerki. Je l to statistički ispravan metod? Kaže, jeste. E pa to ti je to.

Kad smo radili zakon 2003. ja sam bila u toj ekipi, već sam bila penzioner. Gordana Matković je vodila taj posao, i sve iz Fonda, iz ministarstva, sve su bile žene. Ali samo sam ja tražila da ostane razlika u godinama života za žene i za muškarce.

Penzin: Kako to objašnjavate? Žene ne žele da prizanju da im je teže?

Marija Todorović: Ne. One su sve bile mlade i samo su se borile za ravnopravnost. A ja sam govorila da treba obezediti da žena doživi te godine kao muškarac. Da d o ž i v i.

Gordana Matković je otišla kod Đinđića. Trebalo je da on kaže za koju je varijantu. Rekla mu je da su svi u radnoj grupi za izjednačavanja, a da sam samo ja protiv. Vratila se i kaže: „Zoran Đinđić podržava Vaš stav da ostane razlika„. Ja sam to tražila na osnovu stručne analize situacije i položaja zaposlene žene. Jer zaposlena žena, u industriji, ima teške uslove života. U prosveti, lekar, hirurg, da li su isti uslovi kao muškarcu? Nema ona nikakve povlastice kad radi, ali posle je čeka porodica i čekaju je obaveze u porodici. Dakle, to ne može da ne nosi deo životne energije. Da ne skraćuje život.

Organizovana zaštita interesa penzionera Srbije

Penzin: Mogu li, oni penzioneri koji se ne slažu sa smanjivanjem penzija, da se organizuju?

Marija Todorović: Ja mislim da mogu i da treba. Istina, ne znam kako ćemo da rešimo taj materijalni problem da se naprave stručne službe koje će da opslužuju te potrebe organizacije penzionera. Ne znam kako ćemo to da rešimo, a to je veliki problem. To je velika kočnica. Mi smo sada primeljeni od sindikata, ali to nije za velike skupove.

Uspeli smo samo zahvaljujući dobroj volji. Sve je to teško organizovati bez sredstava. Istina, mi smo mislili da se prijavimo za neke međunarodne projekte, pa ćemo pokušati. Možda ćemo tu proći.

U okviru FERPA (Evropsko udruženje penzionera i starijih ljudi – prim. Penzin), mi smo imali punu podršku za sve što smo do sada uradili, pisali su pisma predsedniku vlade i predsedniku države. Nije vredelo. Da li su oni to pročitali ili nisu pročitali – ne znam. Ali mi smo imali njihovu podršku za sve akcije koje smo imali. Sad će biti Kongres FERPA u Budimpešti. Naša delegacija ide tamo i izneće naše stavove i ideje.