Početna Magazin Godine Ekonomija Freelance ekonomija je društvena tragedija u najavi

Freelance ekonomija je društvena tragedija u najavi

Freelance ekonomija je društvena tragedija u najavi

Promene osnova poslovanja vode do promena sistema koji su nas do juče štitili: penzionog sistema, sistema zdravstvene zaštite, socijalnog osiguranja. Treba se pripremiti jer, pozitivne ili negativne, one su neminovnost.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Prenosimo tekst Viktora Lipmana koji je jeseni 2015. godine objavio Forbes. Lipman je veći deo svog radnog veka proveo u vrhu korporativnog biznisa. Kada se penzionisao, posvetio se pisanju. Piše za Forbes i ima blog na Psychology Today. Autor je knjige „The Type B Manager: Leading Successfully in a Type A World„. 

U ovom tekstu on govori o rušenju američkog penzionog sistema i zdravstvene i socijalne zaštite u obliku u kojem su ovi sistemi postojali tokom XX veka u SAD. Iako se ovi sistemi razlikuju od evropskih i naših, promene koje nastaju i koje dovode do njihovog menjanja do neprepoznatljivosti – zajedničke su svima.

Ove promene treba prepoznati i prilagoditi se njima. Na vreme. Što pre.


Te četiri reči neću skoro zaboraviti.

Na dan mog penzionisanja, marta 2012. godine, razgovarao sam sa drugim dugogodišnjim menadžerom, prijateljem koji je, igrom slučaja, takođe odlazio u penziju istog tog dana. On je bio neka vrsta stručnjaka u oblasti penzionog sistema, stručnjaka koji je (bukvalno) svedočio pred Kongresom u ime kompanije po tom pitanju. Verovatno je on zaboravio više o penzionim sistemima nego što ću ja ikada naučiti.

Obojica smo bili pomalo zamišljeni, spremajući se da napustimo svet u kome smo se kretali dugi niz godina. Pričali smo o promenama koje smo doživeli tokom proteklih 25 godina: promene u suštini poslovanja, smanjivanje dugotrajne zaštite zaposlenih, povećanje broja radnika na ugovor i frilensera, sistematsko rušenje penzionih planova i povlastica u zdravstvenoj zaštiti od strane kompanija.

Prijatelj me je pogledao. „Društveni ugovor je mrtav„, rekao je jednostavno i, činilo mi se, malo tužno.

Društveni ugovor je mrtav. Četiri reči sa velikim implikacijama. To znači da, u staroj poslovnoj paradigmi, sa stanovišta zaposlenog, u zamenu za doživotnu lojalnu službu, moglo se generalno računati na to da će kompanija obezbediti penziju do kraja života. Ne biste se obogatili na konto toga, ali biste bili podmireni. Zajedno sa socijalnim osiguranjem, to je bio temelj. Sada je taj temelj nestao.

Kao što je nastala, što je podjednako značajno, dugogodišnja lojalnost: lojalnost zaposlenog prema preduzeću i lojalnost preduzeća prema zaposlenom. Zamenjena je nečim novim, sasvim drugačijim.

Naravno, ovo shvatanje mog prijatelja nije jedinstveno. Ričard Florida, ugledni akademski građanin i pisac, jasno je izrazio ovo u svojoj odličnoj knjizi, objavljenoj 2011. godine „The Rise of the Creative Class“ (Uspon kreativne klase). Odlomak je iz poglavlja pod nazivom „Brave New Workplace“ (Vrlo novo radno mesto) u odeljku „Rasplet društvenog ugovora“:

„Ako je društveni ugovor već slabio tokom 1990-ih, kriza iz 2008. godine uništila je i ono malo što je od njega ostalo. Radnici su samostalno preuzimali veći deo rizika, amortizeri ka preduzećima i vladi bili su uklonjeni, a radnici danas nose veću odgovornost – možda bi trebalo da kažem svu odgovornost – za njihove karijere i živote.“

Uništen je snažna reč, ali u ovom slučaju, mislim da je pažljivo izabrana.

Ako smo moj prijatelj i ja i bili dinosaurusi, makar smo bili srećni dinosaurusi (ako se za dinosaurusa može reći da je srećan). Bili smo jedni od onih, relativno malobrojnih, koji su još uvek mogli da se penzionišu na stari način. Za razliku od ogromne, ogromne većine u armiji radnika koja će nas pratiti.

Sada smo svi menadžeri penzionih planova. Ili nismo?

Moram da priznam da se osećam malo loše zbog ovog teksta jer više volim da pišem o stvarima koje bude nadu i koje će pomoći ljudima da postanu bolji menadžeri i lideri. Ali u ovim konkretnim društvenim trendovima ja, zapravo, ne vidim nadu.

I razumem da je nekim ljudima frilens ekonomija* sjajna. Ovih dana je uobičajeno da se veličaju njene vrline: fleksibilnost, nezavisnost, kreativna snaga koju oslobađa. U sportskom žargonu, svi smo slobodni igrači sada, a za prave preduzetnike u srži, ova prilika da budu svoji ljudi i da se ne vezuju za neko birokratasko staro preduzeće, pravo je osnaženje.


*Frilens ekonomija (eng. freelance economy) zasniva se na angažovanju tzv. frilens radnika. Termin frilens (freelance) ustaljuje se i u srpskom jeziku, a označava specifičnu vrstu radnika na ugovor. To su slobodnjaci koje preduzeće ne zapošljava za stalno već ih angažuje za određene poslove za unapred dogovoreni iznos nadoknade. Frilenseri stoga nemaju povlastice stalno zaposlenih radnika: zdravstveno i socijalno osiguranje i plaćanje doprinosa za PIO. Nekada su ovo bili sitni poslovi, a sada se sve više za skoro svaku delatnost može unajmiti frilens radna snaga.

Za prave preduzetnike ne brinem, znam da će biti sasvim dobro. Ali oni su u manjini, maloj manjini. Za skoro sve ostale, zabrinut sam. Nisam uopšte siguran da će biti dobro.

Decenijama sam radio sa hiljadama njih u kompanijama sa liste Fortune 500*. I oni su bili divni ljudi, ljudi za divljenje, dobri porodični ljudi, sa snažnim uverenjima i moralom i svim što uz to ide. Ali nisu svi oni bili menadžeri penzionog fonda. Nisu svi oni bili stručnjaci za investicije.


*Fortune 500 preduzeća su preduzeća koja su se našla na listi koju jednom godišnje objavljuje časopis Forbes a na kojoj su rangirane američke kompanije sa najvećim ukupnim prihodom u toj fiskalnoj godini.

Zapravo, kad bolje razmislim, blisko sam sarađivao sa nekim upravnicima penzionog fonda i glavnim investicionim menadžerima takođe, i poslednji put kad smo bili u kontaktu, oni su bili prilično dobro obučeni. Ali to je nešto što se sada očekuje od svakoga. Svi smo penzioni menadžeri i stručnjaci za investicije kada je u pitanju naša budućnost u penziji.

Podmukao aspekt ove vrste ekonomskih i socijalnih promena jeste da sve imaju dug, dug rep. Njihov potpuni uticaj biće vidljiv tek za nekoliko decenija.

Suprotstavljeni podaci

Hajde da pogledamo neke podatke o štednji za penziju. Slika koju oni daju je uznemirujuća.

Prema Towers Watson data iz 2013, sedam odsto Fortune 500 kompanija nudi penzione planove sa tradicionalno definisanim benefitima novozaposlenima, a ovaj procenat dostigne 24 odsto samo kada se uzmu u obzir razni hibridni planovi. Uopšteno, procenti konstantno opadaju već godinama, a oni su, prirodno, još manji u manjim preduzećima.

Kako klasične penzije nestaju, u kojoj meri su druge opcije u stanju da ih zamene i popune prazninu? Jednostavno rečeno, nisu uopšte. Čak ni izdaleka nisu spremne.

Prosečan saldo 401(k)* kreće se oko 91.000 dolara, a prosečan IRA* saldo oko 120.000 dolara. Ovo možda zvuči kao da su u pitanju znatne sume novca – i jesu, ali zamislite da taj novac treba da se razvuče na 30 godina života u SAD. I to pod uslovom da upravnici ovih fondova nisu slepi i da njihovi računi neće biti uništeni nekim od periodičnih padova tržišta (kao što je bila 2008).


*401(k) i IRA – Individual retirement account su vrste penzijskih planova u SAD.

Poslednji podatak u vezi sa penzijama. Najvećih 100 penzionih benefit paketa za direktore (u ukupnom iznosu od 4,9 milijardi dolara) sada su otprilike jednaki iznosu na štednim računima za penziju 41 odsto američkih porodica. Ja sam sasvim za adekvatne naknade za učinak, ali da li se to samo meni čini ili je ovde nešto malčice neuravnoteženo?

Možete tvrditi da su kompanije, ukupno gledano, morale da urade ovo, morale su da brže bolje odbace zaposlene i penziono i zdravstveno osiguranje – ili bi, u protivnom, bile uništene troškovima i budućim obavezama. Ali ne biste bili u pravu.

Nedavno je u časopisu Harvard Business Review objavljena mukotrpno rađena analiza 30 godina prikupljanih podataka o poslovanju širom sveta („The Future and How to Survive It“ – Budućnost i kako je preživeti, autora Ričarda Dobsa, Tima Kolera i Sri Ramasvamija). Zaključak?

Biznis je upravo prošao kroz tri godine prosperiteta bez presedana.

„Nazvali bismo to supotnošću savršene oluje“, pišu autori, „skupom spoljnih okolnosti koje zajedno stvaraju izuzetno povoljan ekonomski ambijent. Najveće severnoameričke i evropske korporacije plovile su kroz ovakvo okruženje proteklih 30 godina. Tokom tog vremena, uživale su u najdužoj i najsnažnijoj seriji rasta profitabilnosti u posleratnoj eri, zahvaljujući okruženju koje je podržalo snažan rast prihoda.

Tokom ovog perioda, kako su zaključili autori, „Korporativni svetski operativni profit nakon poreza porastao je 30 odsto brže u odnosu na svetski BDP„. Severnoamerička preduzeća povećala su marže nakon poreza za 65 odsto:

„Danas, njihovi profiti nakon odbijanja poreza, mereni kao deo nacionalnog dohotka, došli su na najviši nivo od 1929. godine.“

Svi ovi suprotstavljeni podaci čine da počne da me boli glava, ali dozvolite mi da jasno konstatujem: ja nisam protivnik biznisa. Radio sam u svetu korporacija decenijama, imam MBA diplomu i sasvim mi je jasno da nam je potrebna živa poslovna zajednica ako želimo da imamo uspešnu privredu. Ali sam isfrustriran našim upornim fokusiranjem na upravljanje.

Svi se polako davimo u moru nerešenih problema: klimatske promene, nedostatak alternativnih vrsta energenata, razrušen zdravstveni sistem i visoko obrazovanje koje se ne može priuštiti, zajedno sa slabim stanjem penzionih fondova, da navedem samo nekoliko. I na šta se naši najbolji menadžerski umovi, brilijantni umovi, bez sumnje, tako često fokusiraju? Na rezanje, smanjivanje, na sitnjenje i racionalizaciju.

Uvek je teže stvoriti nego smanjiti, znam, teže je izgraditi nego srušiti. Ali generacija menadžera nadmašuje sve kada je u pitanju smanjenje rashoda.

Društveni ugovor je mrtav, a rezanje je postalo umetnička forma 21. veka.

Vreme za hamburgere

Nedavno sam večerao sa starom prijateljicom. Starom prijateljicom sa masterom iz ekonomije koja je radila za mnoge različite kompanije u prodaji i marketingu. A razgovarali smo o tome kako na ovom vrlom novom radnom mestu generacije novopečenih upravnika penzionih fondova i glavnih stručnjaka za investicije čeka budućnost sa opasno poroznom penzionom mrežom.

Razgovarali smo neko vreme, a onda se ona zamislila, pogledala me i nasmešila se. „Ah“, rekla je u svom ljupkom uvek optimističnom stilu, „Svi ćemo okretati hamburgere do 90.

Nasmejali smo se. To je lepo rečeno. Nažalost, verovatno je i istinito.