Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2015. Dušanka (Novi Sad): Putovanje po Srbiji

Dušanka (Novi Sad): Putovanje po Srbiji

Dušanka (Novi Sad): Putovanje po Srbiji

3. mesto u kategoriji „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“ sa Konkursa za najbolju putopisnu priču starijih. Priča je štampana u zbirci priča „Mladost u starosti“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija iz teksta „Šetnja seoskim putem

Nanizale se godine kao biserne ogrlice a svako je zrno priča za sebe.

Priča i počinje onoga trenutka kad sa bračnim drugom, prosvetnim radnikom, odlazim na posao u malo bosansko selo na granici Srbije. Mesto je raskrsnica puteva za Srbiju i Bosnu, u pravcu Višegrada i dalje, u unutrašnjost.

Daleko od svojih zavičaja, prihvatamo životne uslove, ljude, njihove običaje, đake pešake. Osećamo meštane sela kao svoje roditelje, drage i bliske, jer smo iz školske klupe, na posao došli mladi i neiskusni. Zadobili smo njihovo poštovanje i ljubav. Vredni su to ljudi. Rade na dve strane: u Srbiji u FAP-u, a i obrađuju svoje njivice oko kuće, bašte, gaje stoku… Domaćini po meri, ljudi velikog srca. Srbija je u njih utisnula pečat, ta Srbija o kojoj peva Desanka Maksimović „Srbija je velika tajna, ne zna dan šta noć skriva, niti noć šta zora rađa“.

Pogranična reka Uvac protiče kroz naše selo, šćućureno, zaštićeno visokim brdima od svake vetrometine, pa i rata. Rečica brza, čista, blagodatna leti za kupanje, a na svojim plećima nosi i dve vodenice-potočare. Još mi je kloparanje vodeničnog točka u ušima, i huka brze vode!

Prolazi neosetno život, gradeći mozaik. Imam radni vek od 35 godina, status udovice, dve kćerke i četvoro unučadi. Smenjuju se slike prošlosti i sadašnjosti. Odlazak je neminovan. Predamnom se otvara novi put, idem u susret svojoj deci, u svoj rodni kraj. U njemu sam sada već stranac.

Selidba. Natovaren stvarima i pokućanstvom, kamion kreće preko granice, u Srbiju. Prva stanica je Priboj na Limu. Tek sad osećam bol u grudima, navalu suza, grč mišića. Zaglavile se i reči, zamutio pogled, al’ razum pobeđuje. Putovanje tek počinje. Izmamiću snagu da izdržim do cilja i dalje, dalje…

Priboj je mala varošica na jugozapadu Srbije, na pruzi Beograd-Bar. Tu je železnička stanica uvek puna putnika. Niže nje je reka Lim, hladna, zelenomodra, sa nekoliko mostova u starom i novom delu Priboja. Zaustavljamo se ispred fabrike, zbog vozača. Iza fabričke ograde stoje velike hale i poređani finalni proizvodi – teški teretni kamioni i prikolice. Izvoze se na strana tržišta, a prodaju i kod nas. Nekad, dobra vremena, kad je fabrika radila „punom parom“.  Udaljujemo se od Priboja, a ja u sebi gradim veliko nadanje, mostobrane.

Prolazimo kroz Novu Varoš, manji gradić od Priboja, zatalasan planinom Zlatar i obroncima Zlatibora. Evo i bisera, planine Zlatibora! Priroda je na ovom mestu ostavila darove i bogatstvo u „zlatnim“ borovim šumama, livadama, planinskim kolibama i kućama, a i mnogim vikendicama. Jezero opkoljeno borovim čuvarima, dopunjava sliku planinskog pejzaža. Svako ko ovde dođe, poželi da se ponovo vrati. Zlatibor je riznica vazduha, vode i hrane. Oboleli od štitne žlezde u njegovim nedrima traže lek u stacionaru za hipertireozu. Zlatibor planina vraća zdravlje, a zdrave čeliči, snaži i podmlađuje. Meštani ovog kraja nadaleko su poznati po siru, kajmaku, raznim vrstama rakije, medu, vunenim džemperima i čarapama sa zlatiborskim motivima. Unikanti primerci su delo maštovitih pletilja koje čuvaju tradiciju kraja a sve im donosi dobru zaradu i turistički prosperitet. Nezaboravne su to slike što ih oko prima i što se upija u našu dušu da je ozari i osvetli.

Prolazimo kroz Užice, moderan, slobodarski grad. Leži na reci Đetinji, na obroncima Zlatibora. U njemu je već u prvim danima Drugog svetskog rata proglašena slobodna teritorija, Užička republika. Tu je bila i fabrika oružja a danas je Istorijski muzej. Par kilometara od Užica je i Kadinjača, gde je spomenik poginulim borcima Radničkog bataljona, koji su, braneći slobodnu teritoriju, svi izginuli.

Na putu od Užica do Čačka, skrivena u Ovčarsko-Kablarskoj dolini je Ovčar banja. Vozač mi daje objašnjenja o njoj…

Evo još jednog planinskog diva, Rudnik, šumovit, ukras Šumadije. U njegovom podnožju leže sela, manastir Blagoveštenje, varošica Ljig, Gornji Milanovac. Vredni srbijanski seljaci obrađuju plodnu zemlju u dolini reke Kolubare.

Drumski saobraćaj u ovom delu Srbije paralelan je sa železničkim. Prebukiran je. Buku stvara tutanj vozova sa pruge Valjevo-Lazarevac-Beograd. Kao da sam na reliju. Ne čujem u kabini vozača. A on već umoran, i pomalo nervozan, posle sedmočasovnog putovanja ubrzava vožnju. Telom mi za trenutak prostruja strah. Izlazimo na magistralni put za Beograd. Još malo vožnje, a zatim pauza za odmor i predah u obližnjem motelu pored puta.

Kafa nam prija, osveženje hladnom vodom, zvuci narodne pesme sa radija. Zaboravljam na umor, pospanost, pesma me razgaljuje, snaži, krepi. Uskoro ću stići na odredište, u svoj rodni kraj, ravnu i pitomu Vojvodinu.

Nastavljamo putovanje, Avalski toranj, obeležje Beograda, naše prestonice, našeg belog grada. Ulazak u grad, praćenje putokaza, saobraćajna gužva, čvorište iz kojeg se treba znalački izvući i nastaviti put do Novog Sada. Verujem u sposobnosti mog vozača, mog bivšeg đaka. Po potrebi, stajemo na nekoliko minuta na jednom proširenju, parking-prostoru. Prizor neprijatan za pamćenje. Okolina je prepuna otpadaka, papira, ostataka hrane, razne ambalaže, najlon kesa. Čistači su „navodno“ zaboravili ovo mesto. Zato „nepozvani čistači“ i psi lutalice prave sebi gozbu i uživaju.

Odmiču kilometri, otvaraju nam se vrata Srema, Fruške gore, manji vojvođanski gradovi i sela Stara i Nova Pazova. U njima je razvijena mala privreda, sa dobrim majstorima zanatlijama. Preko Rume, stižemo do Iriga, poznatog vinogradarskog mesta sa podrumima vina, penjemo se u koloni auta preko Iriškog venca. Velike su krivine, kamion brekće, uspon je. Prolazi kroz zeleni šumski tunel.

Na vidiku su Sremski Karlovci, grad moje mladosti, školovanja, lepih uspomena, centar srpske duhovnosti sa zgradom Gimnazije, markantnom građevinom. Pogled mi stiže do zatalasanih vinograda, voćnjaka, reke Dunav o kojoj Branko Radičević tako zanosno peva u „Đačkom rastanku“: „Oj, Dunave, reko silna, ala si umilna“! Voleo je pesnik Karlovce, bio đak Gimnazije a po želji bio sahranjen na Stražilovu. Danas se u znak sećanja na velikog pesnika, održava manifestacija „Brankovo kolo“, dani „karlovačke berbe grožđa“ i dodeljuje Brankova nagrada za najbolju zbirku pesama.

Kao krila Dunava, kao pružene ruke prijateljstva, mira i slobode, dočekuju nas novosadski mostovi. Lebde nad rekom, u svojoj lepoti i bogatstvu, ali su bili i meta NATO bombarderima. Novosagrađen most Varadinska duga prkosi svojom veličinom i lepotom. Ponos su Novog Sada i Novosađana.

Prelazimo na drugu obalu Dunava, u Novi Sad, Srpsku Atinu, najrazvijeniji i najnapredniji grad u Južnobačkom regionu. Iza nas ostaje veliko i značajno zdanje, Petrovaradinska tvrđava, Gibraltar na Dunavu, gradila ga je Marija Terezija u 17. veku. Tu je i Sremska Kamenica, poznata po Institutu za kardiovaskularne i plućne bolesti, kao i Kamenički park u kojem je Dečije selo. A veliki dečiji pesnik, čika Jova Zmaj, sahranjen je u Kamenici. Korisno je znati i da su u Novom Sadu živeli i stvarali znameniti ljudi naše epohe: pesnik Laza Kostić, Miroslav Antić, Jakov Ignjatović, J.J. Zmaj, Mileva Marić Ajnštajn, Svetozar Miletić i drugi.

Krase ga mnoge istorijske i kulturne znamenitosti: Matica srpska, Narodno pozorište, Muzej Vojvodine, Sportski centar SPENS, Novosadski sajam. Održava se ovde i najbolji muzički festival Egzit, kao i pozorišni Sterijino pozorje.

Ostaje dosta nedorečenog o Srbiji, ali putovanje privodim kraju. Ostaju nezaboravni utisci, lepa i prijatna sećanja.

Još jedno zrno bisera je svedok istine o interesantnom i zanimljivom putovanju po meni dragoj Srbiji. Želim da Srbija ide napred, džinovskim koracima, srećna i berićetna, postoji u miru i bude večita inspiracija za putnike i namernike.

Dušanka Knežević, 67 godina
nastavnik srpskog u penziji, Novi Sad