Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Dušan (Niš): Pozdrav plave perunike

Dušan (Niš): Pozdrav plave perunike

Dušan (Niš): Pozdrav plave perunike

3. mesto u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih Draganova nagrada. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Teča sa Dunava, „Železnička stanica Pločnik“


Ima li dana iza tvojih leđa, čoveče, koje bi želeo da ti se povrate? Svi su te privlačili kao svila, i ostajali iza tebe kao paučina. Kao med dočekivali su te, kao smrad ispraćao si ih. Svi su prepuni obmane i greha.
/ Episkop Ohridski Nikolaj: Molitve na Jezeru / 1921-22 /

Kada su putnici koji putuju na relaciji: Niš – Kuršumlija – Meradare zaboravili da voz uopšte saobraća, dogodilo se čudo. Pročulo se da je voz proradio. I to, Rus. Eh, voli naš čovek da kumuje. Čujem od zemljaka da je karta mnogo jeftinija od autobuske, a da je voz, pravo čudo; ide na vreme u minut, a čist je kao apoteka.

Prilično nemoguće, pomislio sam, žureći da stignem na železničku stanicu. Kad sam kupio kartu i ušao u kupe, shvatih da je i nemoguće, moguće. Kad je voz tačno u minut krenuo sa stanice, prekrstih se.

Klizi voz po šinama, a Dobričko polje šareni se od ljudi poput vašarišta. Razmilela se vredna čeljad po svojim baštama, njivama, livadama… Putnik koji često putuje na ovoj relaciji, u poverenju mi kaže:

– Tako je ovde preko nedelje, svi su u polju. Svi su ukućani na okupu.
Slušam ga i razmišljam; Biblija kaže drugačije: „I sedmog dana Bog dovrši svoje delo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega dela koje počini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svoga koje učini.“

Dok sam se ja prisećao Biblije, putnik sa susednog sedišta dobaci:

– Kažu, imamo najviše praznika. Ali, samo dangube i penzioneri praznuju. Oni koji rade, rade u firmi i kod kuće. Ne bi mi sve jedno, ja sam bio, taze, penzioner.

Kupe se polako prazni. Gledam kroz prozor i divim se prirodi. Svuda izobilje zelene boje i behara: na padinama, u livadama, u čestaru i žbunju… čak i na stenama. Kad život buja, mesto ne bira. A životu se treba radovati.

Stanica, Toplica Milan. Izlaz je s desne strane u pravcu kretanja voza, a s leve je brdo gde je kula Toplice Milana. Toplički Govozdeni puk, Toplica Milan, i ništa drugo ne treba reći, a da čovek ne pomisli kako je trag pravih heroja neuništiv. Ali, s desne strane je opomena druge vrste. Fabrika za proizvodnju mineralne vode. Bolje reći, bivša fabrika. Izvor je u selu Viču, ispod Kule poznatog viteza, a fabrika je u selu Tularu pored asvaltnog puta koji vodi prema Kuršumliji. Starija žena, komentariše:

– Dete moje, pogledaj našu propast. Godinama fabrika ne radi. Sramota! Svako je hteo da je kupi za mufte. Mnogi su u toj fabrici penziju stekli. Sad voda otiče u Toplicu.

Razmišljam o onom što sam čuo spremajući se da izađem na narednoj stanici. – Stanica Pločnik – putnike opominje ženski glas ko zna kad i gde snimljen.

Izlazim. Oživeše uspomene. Za to je kriva stanična zgrada. Nekad su tu prolazili svi mogući vozovi, radili su šalteri, bilo je otpravnika vozova i službenika. Danas nema nikog, pa ni vrata i prozora na prostorijama. Nekoliko godina voz je bio prava enigma za putnike. Saobraćao bi nekoliko dana, a potom ne bi po dva tri meseca.

Lično sam bio svedok kad je, pre nekoliko godina, voz udario i usmrtio konja koji je bio vezan za banderu kraj pruge. Naravno, došla je policija, došao je i gazda nastradalog konja. Na pitanje policajca zašto je konja vezao blizu pruge, čovek je odgovorio:

– Gospodin policajac, voz ne ide.
– A šta je ovo?
– Voz! Ali, gospodin policajac, žimi oči, voz mesecima ne ide.

Pločnik. Malo ljudi danas zna za bitku na Pločniku. Na Pločniku su se proslavili Miloš Obilić, Toplica Milan i Kosančić Ivan, ali u pobedi. Ko zna, možda se baš tada javila zavist kod Vuka Brankovića. A zavist i mržnja su gore od svake bolesti.

U blizini zapuštene železničke stanice, nalazi se nešto što budi nadu u bolje sutra. Neolitsko selo. Ne znam da li se sa sagrađenim kućama od blata i pruća može preporoditi opustela Toplica, ali zasigurno znam: ko nije ništa pokušao, ništa nije ni uradio. Arheološkom nalazištu političari daju ogroman značaj. Jedan od njih, pre nekoliko nedelja, izjavi da je Pločnik kolevka evropske metalurgije. Ne osporavam, jedino se pitam, ako je to tačno, zašto svaka vlast podilazi biračima obećanjima da će ih uvesti u Evropu. Znam da se krava uvodi u štalu, a eto, mi smo u Evropi bili još u mladom kamenom dobu. Kamenoresci iz ovog kraja decenijama su bili poznati, poput kamenoresca Isaila i njegovog sina. Ti ljudi, iz susednog sela Suvog Dola, svojim su umećem sa kamenom ostavili neizbrisive tragove, tačnije, na stotinu nadgrobnih spomenika od kamena. Eto, minu i to kameno doba, i mermer i granit pobediše.

Konačno mogu dalje, do svog imanja koje sam nasledio. Posle smrti supruge, teskobno mi u stanu, teskobno u polju, ponajviše u koži. Teško onom ko postane gospodar osame.

Neko izvikuje moje ime. Toga sam se i bojao. Znam, naljutili bi se da tek tako prođem. Mada znaju da ja ne volim da postavljam pitanja, postavljaće ih oni meni. Šta ću, mora se. Sedimo na drvljaniku u senci oraha. Dok domaćin sipa prepečenicu od šljive džanarike, nastavlja se na trenutak prekinut razgovor. Deda Mihajlo počinje da nabraja:

– Onaj Vučkov, pa Borin, a tek Grujin, da ne pominjem Desinog nesrećnika, pa Todorov, a tek Jeftini, trojica, kao od brega odvaljeni, a on bez unučeta. Ali, deda Mihajlo uvek nekog zaboravi pa ga dopunjuju. U malom selu broj neženja je zabrinjavajući.

U razgovoru učestvujem koliko moram. Znam da balansiram, da im kazujem onako kako to njima odgovara. Sve vreme čekam šansu da uteknem. Kao da Gospod zna šta imam na umu, pred kapijom se zaustavljaju kola. Gospodin Đurić. Sve ih pozdravlja, ali odbija da uđe u dvorište. Ne propuštam šansu, žurim ka njegovim kolima. On se smeje.

– Opusti se. Znam ih dobro, zato sam i stao. Nego, bio sam u prodavnicu po gajbu hladnog piva. Hoćemo li tamo, da iskvarimo po koju reč?
– Gde? – upitah.
– U Kaludru. Kod crkve. Tačnije, tamo, gde je nekad bila prva vodenica.
Vidim, dan mi je predodređen za dangubu. Pivo mi prija, priča o vodenici, više.

Vodenicu je, nekad davno, podigao Isailo Prizetko. Vodenica je dobila ime, Prizetkova vodenica. Kad je na Isailovom jazu vodenica proradila, okupljene pogodi vest da je počeo rat. Isailo se iz Velikog rata nije vratio. Godinu dana kasnije gazda Savatije vodenicu prodaje Jordanu Došljaku. Od tada su meštani vodenicu, umesto Prizetkova, zvali Došljakova vodenica. Došljak je bio krupan čovek i veoma prek kad se naljuti. Ubrzo se pokaza da stranac ima dosta para i da voli kocku. Imućniji ljudi, skloni barbutu, namamiše Došljaka u svoje jato. Pokaza se da je novajlija za njih tvrd orah; dolazilo je i do tuče. Posle vidanja zadobijenih rana u tuči sa Došljakom, gazda Todor je istog usmrtio iz krateža. Vodenicu je kupio Svetislav, zvani Popče, pop-Savin sin. Narod je brzo prekrstio vodenicu u Popčetova vodenica. Ali, opet se zaratilo, i opet, svetski rat. Pop-Savin sin je ubijen od strane partizana. Vodenica je neko vreme bila pusta, a onda, pred kraj rata, vodenicu je prisvojio Rista Kokošar. Nadimak Kokošar je dobio jer je krao kokoške. Narod vodenicu nazva, Kokošareva vodenica. Čuvši to, Rista pripreti domaćinima likvidacijom. Vodenicu prekrstiše u Vodenica druga Riste. Posle četiri godine Risto je otputovao na nekakv Otok. Niko nije smeo da uđe u vodenicu, dobro su se pamtila Ristina zlodela. A onda je jedne godine naišla poplava kakvu niko od starina nije pamtio. Od vodenice je ostao tek po koji beleg. Narod je počeo da govori: Tamo, gde je nekad bila vodenica. Tako i danas
kažu. Vodenica jedino oživi u pričama najstarijih meštana.

Odbio sam da me prijatelj kolima prebaci do kuće. Krenuo sam prečicom. Zadovoljan sam svojom kondicijom. Nisam verovao da mogu tako brzo da izbijem na zaravan. Polje me obradova i rastuži. Pola njiva beše obrađeno, pola ne. Pogled mi odluta ka hrastovoj šumi. To je jedina hrastova šuma u ravnici. Moja šuma. Samo onaj ko ne upozna lepotu i snagu hrasta, ostaje ravnodušan prema hrastovim šumama. U proleće, ništa nežnije od hrastovog lista pred razlistanje, pred vama je najnežnija nijansa zelene boje. U jesen, ta zelena nežnost prelazi u plameteće nijanse i boje.

Konačno sam tu. Kapija, oborena. Žurim da provetrim sobe. Zadovoljan sam, paučine ima, ali ne mnogo. Ima i metle. Pokupih neke stvari i krenuh ka bunjištu. Tako su starine zvale mesto gde se odlagao otpad, a koji bi se kasnije spaljivao. Kad, na bunjištu, procvetala perunika. Plava! Kao da me pozdravlja. Da, može srce i te kako da zatreperi.
Odlažem svaki posao, krećem ka potoku.

Prvo moram kroz šljivik. Sve je kao nekad. Šljiva džanarika prva iznedri behar. I to, mirišljav. Ubrzo počinje pravo takmičenje. Ne zna se koji je behar lepši. Snežnobeli behar šljive moravke je božanstven, ali behar jabuke je sav prozračan, nežan, oku prijemčiv. Kruška ima lep behar i najizrazitiju boju lista. List kruške je mekan, zelene boje, kao da se u njemu skriva sva sočnost proleća. O vinovim lozama nije zahvalno pričati u proleće, kao što je lako pričati u jesen. Ipak, u mom se zavičaju svako, baš svako, obraduje ružičastim čvorićima na vinovoj lozi. To je dobar znak za domaćina – nade ima za zrno i vino.

Šljivik je lep u proleću; gore beli cvetovi, dole mlada, zelena, trava. Kad lišće zameni behar, sve postaje zeleno. Prolećni mrak je zbog zelenila tajanstven i zgusnut.

Ispod šljivika, njiva, zarasla u korov. Nekad je tu bilo mnogo krušaka. Jedino je preostala tamnjanača, i to, u plotu. Dok je deda bio živ, kruške niko nije mogao da poseče. Sećam se, jednoj sam kruški i ja kumovao. Trokruška. Kasnije su je svi tako zvali. Jedno stablo, a tri vrste krušaka. Jedne grane rađaju bazve, druge pološke, a treće turšijače. Gledajući u krušku tamnjanaču, obećah sebi da ću je osloboditi korova.

Da bih stigao do potoka, moram da pređem preko puta. Carskog puta. Da, baš ovim putem prošla je Lazareva vojska. Istim putem se stiže i do Blačkog jezera. Deda mi je često pričao priču koja je prenošena s kolena na koleno.

Knjeginja Milica, potonja carica, čuvši za poraz Lazareve vojske, pokupi silno blago i krenu sa velikom pratnjom iz Kruševca prema Kosovu Polju. Nadala se da je Lazar zarobljen, kao i mnogi srpski vitezovi. Proverena vest da je Lazar pogubljen, i da su njegovi vitezovi izginuli, zatekla je knjeginju u selu Suvom Dolu. Put je vodio prema Pločniku, mestu gde je leta gospodnjeg 1387. srpska vojska izvojevala pobedu.

Čuvši vest, knjeginja se obratila Isailu, Lazarevom starom ratniku za savet.

– Gospodarice, za sve je kasno. Turci se mogu pojaviti svakog časa. Blago će vam sigurno uzeti, a možda će vas i sve pobiti. Morate ga što pre sakriti. Blačko jezero, jedino je rešenje. Tu zlato niko neće tražiti. Sve obavite noću, zbog naroda. I, budite krajnje oprezni zbog vodenog bika. Znate, u jezeru živi vodeni bik. Neka vaši kopljanici budu na oprezu, ali ga niko ne sme ubiti. Boljeg čuvara zlata od njega ne možete naći.

Legenda o zlatu može biti tačna, o vodenom biku, možda potrebna. Greh je lagati, kao dete maštah i ja da se dočepam tog blaga. Zbog jedne male, prirodno, plave. Bilo kako bilo, ja sam konačno blizu potoka. Zastanem, i oslušnem. Potok grgolji.

Svaka čast velikim rekama, morima, okeanima, kapa dole svim silama nemerljivim, potok je ono što jeste, p o t o k. Setite se, vi, koji ste bar jednom u životu slušali žubor potoka, čuste li posle toga nešto slično, milozvučnije, žubornije ili grgoljnije? Vi, koji ste bar jedno jutro belo sedeli na obali njegove malenkosti, da li ste još negde videli na takav način izatkan ćilim: o s n o v a – zelena trava, a šare: bele rade, žuti maslačci i plave ljubičice! Sve je kao Božjom rukom rukopoloženo, iz utrobe majčice zemlje pridošlo, postojano, kao za dušu našu darodavno. Slavuji, radosno i raskošno, pevaju kao da su majskom rosom pročistili grla. Rosa, kao sve lepote, kratko traje, ali se iznova rađa.

Kad se nađem u tim i na tim obalama, kad njima uteknem od isprazanosti i sivila svakodnevlja, kad oslušnem taj grgolj, taj milozvuk koji je majstorski objedinio sve miline ovog sveta, setim se latinske izreke: Priroda leči, a ne lekar.

Dušan Mijajlović Adski, 63 godina
Niš


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“