Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Dragica (Višegrad): Meteori – Zapis iz Grčke

Dragica (Višegrad): Meteori – Zapis iz Grčke

Dragica (Višegrad): Meteori – Zapis iz Grčke

Priča sa II konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Autorka priče Dragica Grbić

Odlučili smo da posjetimo Meteore udaljene 140 km od Nei Porija gdje smo ljetovali u Grčkoj. Prvo smo obišli radionicu ikona. Doček domaćinski – sok i ratluk, a onda ulazimo u prostor sav u ikonama. Blještavilo. Sjaj. Boje. Pobožnost. Objašnjavaju nam proces izrade ikona. Iznenadila sam se kad sam čula da su ti sjajni dijelovi na ikonama zlato – zlatni papir koji se nježno četkicom izravnava na ikonu. Neke su ikone rađene u srebru.

Poseban je osjećaju tom prostoru gdje ima toliko suvenira da ih ne možeš okom sagledati! Prvi put sam vidjela crni tamjan. Svaka ikona ima svoje ime i značenje. Bez obzira što na prvi pogled izgledaju isto, razlikuju ih sitni detalji. Vidjela sam ikonu Bogorodice gdje Isus, kao dječak, stoji uz nju – obično je slikan kao beba u naručju majke. Svi smo kupovali suvenire. Bilo je turista koji su 200 evra potrošili za vjerske potrebe.

Zamišljala sam kako se osjećaju slikari dok rade ikone, druže se sa svecima, daju im lik. To nije samo zanat, već nešto duboko. Uzvišeno. Kao da ispisuju njihov život.

Radionica je u podnožju Meteora, tako da smo ih već odatle fotografisali i nestrpljivo čekali da ih vidimo.

Približavali smo se Meteorima uzbrdicom sa puno serpentina, slično putu za naš Ostrog. Svi smo zadivljeni. Ne govori niko, samo radi kamera i škljocaju aparati. Velika je gužva, mnoštvo autobusa je u koloni. Put vodi između Meteora.

Sa jedne strane je muški manastir Svetog Stefana u kom boravi pet monaha, a sa druge strane je ženski manastir sa trideset tri monahinje. Posjetili smo oba manastira. U svakom se naplaćuje ulaz po tri evra.

Upitala sam se: Zar je moguće da ovako nešto postoji? Prvi utisak je da je to manastir ni na nebu ni na zemlji. Da li je to čovjek sagradio? Kao da gledate piramide. Stijena nebu pod oblake, a na vrhu manastir!

Sa brda se spuštamo stepenicama u podnožje Meteora, a potom uzbrdo stepenicama do manastira. Oko 200 stepenica do vrha! I nazad! U prošlosti nije bilo stepenica, već su se monasi peli pomoću mreža zbog zaštite manastira od neprijatelja.

U središte, gdje je crkva, dolazi se prostranim kamenim hodnicima. Crkva je u potpunosti očuvana jer je turski plamen i sablja nije mogao uništiti na toj visini. Dočekuje nas crkva svojom ljepotom fresaka. Povratak u prošlost! Graditeljsko carstvo! Sve je očuvano kako je urađeno. Čak i solarni sat kojim su se koristili!

Tu su turističke grupe iz raznih zemalja i turistički vodiči objašnjavaju na njihovom jeziku.

Mir. Mir. I samo mir! Blaženstvo koje ispuni čovjeka. Ovdje samo oči govore. Zidovi pričaju svoju priču živopisnim freskama. Kao da ste u Božjem carstvu! Svijeće palimo na plamenu kandila. Svijeće su samo od voska! Bez cijene! To će svačije srce da odredi!

Obilazimo i ostale prostorije: kuhinju iz tog vremena, suvenirnicu, a onda izlazimo na otvoren prostor gdje je česma i vidikovac odakle se pruža jedinstven pogled na Meteore. Kao da smo na vrhu svijeta! U oblacima, a na tlu! Uokolo su ostali Meteori. Na jednom je jedva vidljiv manastir u kom živi samo jedan monah. Do njega nema stepenica. Tu je sniman film „Do posljednjeg daha“. Lijevo od vidikovca, nešto niže, nalazi se mokri čvor, jedino mjesto koje podsjeća da smo na zemlji. Urađen je po najsavremenijim standardima.

Ovaj prostor je bio nekad u sastavu srpske zemlje u vrijeme Stefana Dušana Silnog koji je osvajao vizantijske pokrajine u Grčkoj, Epiru i Tesaliji koristeći krizu u koju je zapala Vizantija rastrzana borbama oko prestola. Bio je to sam vrh viševjekovnog napredovanja srpske srednjovjekovne države pod dinastijom Nemanjića.

U povratku, posjećujemo hram Svete Petke koji je uz izvor Afroditine suze. Sipamo vodu sa svetiteljkine česme i Afroditinog izvora bistrog kao suza, obimnog vodom. Više liči na rijeku. Naravno, neizostavno je umivanje na oba izvora. Svi želimo da budemo zdravi i lijepi! Predio krasi listopadna šuma i sve je tako toplo i ušuškano, kao da sam zakoračila u svoj zavičaj. Ovdje bih mogla zauvijek ostati!

Sve je turistički propraćeno: bogata je ponuda suvenira, neizostavne su ikone raznih dimenzija, grnčarija, voće, hrana… Pravi turistički centar u malom. Veoma uredan, načičkan robom za svačiju dušu i džep. Vidi se da ova zemlja živi od turizma. Jezik razumijevanja – srpski! Kad zaškripi, tu je engleski!

Cijela Srbija ljetuje u Grčkoj!

Razmišljam o našoj zemlji koja je puna ljepota, ali ih mi ne znamo pokazati svijetu. Zašto ne učimo od drugih?

Vraćamo se u Nei Pori puni divnih utisaka svjesni misli da sve lijepo kratko traje, ali biće trajno u uspomenama.

Dragica Draga Grbić, Višegrad


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“