Početna Magazin Godine Doktorka sa sela: Sok od višanja

Doktorka sa sela: Sok od višanja

Doktorka sa sela: Sok od višanja

Priča sa bloga Doktorka sa sela. Morala se naći na portalu Penzin jer lepo sažima ono za šta se zalažemo.

 

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

– Dobar dan.

Umesto odgovora – dugo ćutanje i uzdisanje.

– Dobar dan!

– Čekaj, sine, da se izduva baba…

Čekamo…

– Kažite, bako. Šta vas muči?

– Sad ću da ti kažem…

Čekamo još malo. Mene uglavnom krasi zavidno strpljenje, ali što je mnogo – mnogo je.

– Kažite, bako – što ste došli?

– Je l’ voliš ti sok od višanja? – grunu ona, sasvim neočekivano.

– Ne baš… – uhvatila me nespremnu.

– E, vidiš, moj unuk obožava sok od višanja! Ja nakuvam u proleće, sačuvaj Bože, ima za celu godinu…

Učili su nas na fakultetu kako anamnezu vodimo mi, a ne pacijent. Na svako rasplinjavanje treba biti ljubazan, ali odlučan – anamnezu vodimo mi, a ne pacijent.

– Dobro, lepo, ali…

– Nakuvala sam, pun špajz!

Nedovoljno odlučno? U redu:

– Bako, šta imate od tegoba?

– Čekaj, da ti kažem. Pili mi cele godine tog soka, al’ ja mislila nećemo popiti, još ćemo i baciti, kad ono – ostala samo jedna flaša! E, ja reko’…

– Bako…

– …ja reko’ ovu ću da ostavim na hladno, neću nikom dati! Treba unuk da mi dođe, gre’ota da nema dete da popije kad toliko vole.

Pokvario se sok? Možda dolazi zbog problema sa stomakom? Od nestrpljenja počinjem da nagađam sama sa sobom.

– Kad znaš kako da staviš sok, neće se pokvariti, ma nema šanse! – kao da mi čita misli, nastavila je u tom pravcu. – To lepo moraš da zatvoriš, u staklenu flašu obavezno…

Sedim i ne verujem u to da slušam elaborat o skladištenju zimnice.

– Bako, je l’ vas uopšte muči nešto? – počinjem da sumnjam.

– Muči, kako da ne muči! Sad ću da ti kažem šta je bilo… I stavim ja taj sok u jednu vitrinu gde držim flaše sa sirćetom i ulje.

Popila sirće umesto soka? Ulje?

– Odem ja da operem sudove, okrenem se s leđima prema vitrini…

Sok je napadne…? Ne, ovo nema ni smisla ni kraja. Na ovoj tački je već počelo da mi se vrti u glavi od priče, ali još kod metoda sterilizacije flaša za domaći sok sam shvatila da je baka odnela pobedu. Ovu anamnezu definitivno vodi ona, a ne ja.

– I?

– I kad je nešto puklo! To je tako puklo, kao bomba da mi je pukla iza mene! Puklo, otišla flaša u paramparčad…

Aha… Verovatno ju je iseklo staklo. Zagledam je sa svih strana – ni traga od povrede.

– I? – pokušavam da prekinem dramsku pauzu.

– I ja ti, sine moj, od tad ništa na ovo uvo ne čujem!

Ostanem zapanjena. Od svega ponuđenog, ovo nisam očekivala.

– Je l’ to bilo skoro, bako?

– Ma, kaki skoro – ima više od deset godina! Ali, na ovo desno – ništa!

Cela priča zbog toga!? Uzdahnem i prihvatim se otoskopa, kad baka kaže:

– Šta ti je to!?

– Da vam pregledam uvo.

– Ma, šta ima da pregledaš! Neću!

– Pa, što ste došli onda!?

Vidi baka da me je naljutila, pa popusti:

– ’Ajde, pregledaj… Al’ nemaš ti tu šta.

– Hoćete da idete kod specijaliste? – dosetim se, napokon.

– Kakvog specijaliste!? – skoči baka, kao oparena. – Nema ko da me vodi, čedo. Deca se odselila davno a unuk, od kad se oženio – ni on ne svraća… A kad je bio mali, obožavao da dolazi! Obožavao!

Spustim otoskop, ostavim hemijsku i napokon se opustim u stolici. Stigli smo, dakle, do bakine muke… Ipak, sa anamnezom nekad treba imati strpljenja.

– I sad ga ja zovem, kažem – nakuvala sam ti soka od višanja, znam da voliš, dođi, ljubi te baba. On kaže – doć’u, al’ ne svrati… A ti, kažeš, ne voliš? Mogla sam ti doneti koju flašu, imam pun špajz. Nema ko da popije… Žao mi da bacim, a ne može dugo da stoji. Prirodan je sok – nema trunke konzervansa! Je l’ imaš decu?

– Imam…

– E, možda će oni voleti! – ozari se odjednom. – Ljubi te baba, da ti donesem sutra, pa ponesi deci! Bolji ti je nego onaj iz prodavnice.

– Bolji, bako… Bolji. Samo vi donesite. Hvala vam. Za uvo, znači, ništa nećete?

– Ništa, sine, živim ja sa njim već skoro petnes’ godina. Ništa. Hvala ti, čedo.

I dolazila je baka. Jednom zato što joj zebu ruke – kad je zima, jednom zato što je svrbe leđa – ponekad…

Nisam uvek bila u situaciji da mogu da saslušam sve do kraja. U tim prilikama nije se ljutila:

– Vidim da ti je gužva, čedo, doć’u ja drugi put…

I sitnim korakom izađe, kao da se izvinjava. Ali, kad god je moguće, odvojim malo više vremena za nju jer – na jednom sam joj zahvalna. Zahvaljući njoj, više se ne dešava da moja rođena baba nedeljama čeka da dođem po „džem od jagoda koji je spremila, kad zna koliko volim…“

A da li tamo negde, u nekom zabitom selu, postoji još neki prepunjen špajz? Ako čeka na vas, nemojte da čeka dugo. Sve je to prirodno, bez trunke konzervansa – ne može dugo da stoji, a gre’ota je da se baci…


Priča i fotografija preuzete su, uz dozvolu autorke, sa bloga Doktorka sa sela. Na tom blogu, mlada lekarka piše priče koje bi volela da je čula kada je počinjala da radi. „One priče koje ili se vremenom zaborave, ili se ne dele sa drugima tako lako.“

Ako vam se ova priča dopala, druge možete naći na blogu Doktorka sa sela, a možete ih pratiti i na Fejzbuk stranici na linku ovde.