Početna Magazin Godine Društvo Dnevnik jednog direktora: I posle Tita…

Dnevnik jednog direktora: I posle Tita…

Dnevnik jednog direktora: I posle Tita…

Vladimir Miletić je autor bloga pod imenom Dnevnik jednog direktora, gde piše zanimljive priče o iskustvima iz svoje profesionalne karijere. Njegov tekst „I posle Tita…“ ističe se snažnom porukom o temi koju veoma često srećemo, na poslu, u životu, u porodicama – arhetipska priča o ocu „silnom“ i sinu „nejakom“. Ne propustite i izvanrednu poentu u zaključku!

Priču prenosimo u celosti sa bloga Dnevnik jednog direktora. Ilustracija je autorska slika Penzina.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

I posle Tita…

Stigao je Mirko da pređe veliki put. Da napusti školovanje i preseli se iz sela u Beograd. Da se zaposli, vredno uči i napreduje do mesta šefa magacina. Stigao je da stekne porodicu i da se skući. Da krajem devedesetih hrabro otvori privatnu firmu. Da je podigne i za dvadeset pet godina ostvari velike uspehe. Jedino naslednika nije pripremio. Radomir, sin sa kojim radi u firmi, samo je bleda senka.

Mirka, tačnije čika-Mirka, upoznao sam pre tri godine kada smo započeli poslovnu saradnju. Čim sam ga upoznao shvatio sam da je uložio celokupnu životnu energiju, zdravlje, privatni život, sve… u kompaniju. Poveo me je u obilazak firme i odmah započeo priču koju nisam tražio da slušam.

„Pokušao sam da ga osamostalim, ali ne vredi. Ne ume da vodi ni običan sastanak. Letos sam ga poslao na pregovore sa novim kupcem. Sve sam mu objasnio i šta treba da priča i kako da se postavi, ali ne vredi. Sunce mu poljubim, još mu kažem nemoj da im dozvoliš rok plaćanja više od 60 dana i on dogovori 65. Eto, dao sam mu šansu, al’ ne vredi. Ne mogu još da mu prepustim da vodi firmu. Još nije sposoban za to“, žalio mi se Mirko na sina naslednika dok ponosno pokazuje nove regale u magacinu.

Zamišljao sam tog sina derana, nestaška što prkosi svom ocu osnivaču i sa željom da ga utešim. „Pa dobro, naučiće, polako, mlad je…“ zaustio sam da kažem kad se ispred mene pojavio prosedi i proćelavi gospodin.

„Ovo je moj sin jedinac“ upoznao me je tada Mirko sa drugim čovekom firme, pedesetogodišnjim Radomirom. Hteo sam malo da popričam i sa njim, ali me Mirko uz čvrst stisak iznad lakta povuče u obilazak firme:

„Ma, nema tu moju prodornost. Ne ume sa ljudima. Davno bih ja ovo ostavio da ima ko može da to iznese. Ali nema, šta ću, mučim se i ja sa tim“, poveravao mi se čika-Mirko kao da se pravda što su takve okolnosti.

„Pedeseta mu je godina, ali nije još dorastao da vodi ovu firmu. Pre dve godine sam rešio da se povučem, otišao sam mesec dana u banju da vidim kako će se snaći. Odmah su me zvali zaposleni. Vratite se gazda pa mi smo navikli na vas. I eto vratio sam se. Srećom, nije mnogo zajebao.“

Iako mu je bilo osamdeset godina Mirko je i dalje držao sve konce u firmi. Videlo se to u načinu kako su ga zaposleni pozdravljali dok smo obilazili firmu. Svakom od sedamedset radnika znao je ne samo ime, već i imena članova porodice. Neki su od početka sa njim. Kažu da je na kraju godine,lično obilazio zaposlene i u kovertama im delio trinaestu platu. Svima bi održao kratak govor.

„Zaradu dobijaš od firme, a ovo ti je od mene lično.“ Za rođenje deteta, useljenja, venčanja zaposlenih, obavezno je sledio izdašan poklon. I uvek bi na takve događaje išao sam. Radomira nikada nisu videli u takvim prilikama.

Retko ga je vodio sa sobom i na sastanke. Bolje što nije, jer bi čak i sagovornicima ponekad bilo neprijatno da gledaju kako se ophodi prema sinu. Jednom, kada je na sastanku sa dobavljačem Radomir izneo prilično zanimljiv predlog kako bi mogli da uštede na troškovima transporta Mirko ga je grubo prekinuo.

„Kakav transport, bre, jesi li ti normalan? Kada ovo bude tvoja firma a ti radi kako hoćeš. Šta god želiš možeš da uradiš sa njom. Da je prodaš, da je izgubiš na kocki, da je pokloniš… Šta god. Ali dok sam ja živ ima da se sluša moja reč. Jebe mi se za tvoje ideje i predloge.“

Nikom nije jasno što ga je uopšte školovao. Završio je Radomir fakultet, važio je za velikog stručnjaka u oblasti logistike. Mogao je što šta u firmi da unapredi. Na svaki predlog Mirko bi odmahivao rukom i podsmevao se.

„Ma, kakva škola, da mi je trebala i ja bih je završio. Sinko, samo ti uči trgovinu i gledaj kako se pregovara. Sve ostalo možeš da naučiš na taj internet.“

Ne znam kako je Radomir sve to podnosio. Po prirodi je bio ćutljiv i nije pričao o svom odnosu sa ocem. Delovalo je da se pomirio sa ulogom u očevoj firmi. Ali, ta uloga je postala jasnija, tek pre godinu dana, kada ih je iznenada napustio dugogodišnji vođa. Mirko je umro.

Božja volja izgleda ne sluša izgovore da smo neophodni firmi i da nam naslednik još nije spreman. Radomir je tako, nakon dvadeset pet godina rada u očevoj firmi, ipak, postao vlasnik i direktor. Međutim, iako je imao volju i želju, jeste bilo bledo. Jeste bilo nesigurno. Nije imao tu energiju i harizmu vođe. To su osećali i zaposleni. Ubrzo se među njih uvukla strepnja i nesigurnost. Videlo im se po izrazima lica. Kad god bih došao da ih posetim imao sam utisak kao da su još na parastosu. Čika Mirko nije živ, ali slušajući zaposlene kao da jeste. Veličaju njega i njegovo vreme, uzdišu i ponavljaju kako je tada sve bilo bolje.

„Eeeeh, kakav je to čovek bio…“ ponavlja svaki put Marica, referentkinja prodaje, bilo da je pitam o vremenu, bilo da je pitam kako ide prodaja. Radomira niko ne spominje. Nekada velika firma polako postaje Mirkov spomenik. Izašao sam tužan. Na izlazu oprah ruke, kažu takav je običaj kad se izlazi sa groblja.

Uzdahnuo sam i prisetio se kako smo prošli svi zajedno kroz raspad države u kojoj smo živeli. Kako se sve dogodilo nakon smrti velikog vođe Josipa Broza Tita.

Bio sam mali, ali pamtim da smo godinama nakon smrti voljenog nam predsednika, četvrtog maja tačno u 15.05 uz zvuke sirene morali da zastanemo gde god bi se zatekli da bismo mu odali poštu. I dalje su mu donosili štafete mladosti. I dalje je on bio vođa.

Dugo mi nije bilo jasno kako je uspeo da obezbedi sebi takvu posmrtnu pažnju. Kako je uspeo da mnogi ljudi i dan danas žale za njim i njegovim vremenom.

Izgleda da neki ljudi veruju u besmrtnost. Ne bude im dovoljno što su za života učinili velike podvige po kojima će ih pokolenja pamtiti i biti im zahvalna. Za svaki slučaj ostave i nespremne naslednike naspram čijih neuspeha će dela osnivača još više blistati. Spremni su, nesrećnici, da za to žrtvuju sve. Zgrade, firme, zaposlene… sve ono što su decenijama gradili.

Ponekad, čak, i sinove naslednike.

izvor: Dnevnik jednog direktora