Početna Magazin Godine Čika Jovo, najstariji Srbin, sahranjen u Sarajevu

Čika Jovo, najstariji Srbin, sahranjen u Sarajevu

Čika Jovo, najstariji Srbin, sahranjen u Sarajevu

Jovan P. Jovanović nedavno je proslavio 110. rođendan. Ostaće upamćen da je i posle stote godine pisao i objavljivao radove, pišu Novosti.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Na sarajevskom groblju Bare, početkom oktobra 2016. godine, sahranjen je Jovan P. Jovanović, najstariji Srbin. Preminuo je prvog oktobarskog dana, samo dve nedelje pošto je, u krugu prijatelja, obeležio 110. rođendan. Na večni počinak ispratili su ga rođaci i prijatelji iz Gerontološkog centra u Sarajevu, gde je živeo poslednje dve decenije. Sahranjen je pored supruge Zagorke, u grobnicu koju je podigao posle njene smrti 1973. godine.

Čika Jovo, kako su ga zvali prijatelji i poznanici, gotovo do poslednjeg dana, ne samo da je bio dobrog zdravlja, vitalan, izuzetno bistrog uma, vedar, duhovit, nasmejan, već nije prestajao da piše i objavljuje knjige.

Rođen je 16. septembra 1906. godine u Brčelima kod Bara. Odrastao u nemaštini, ali kako je govorio, škola i knjiga su ga uvek zanimale. Tokom Drugog svetskog rata nadničio je u Podgorici „za četiri deke hleba i kašiku čorbe“… Posle rata bio je prvi direktor Gimnazije u Foči i, istovremeno, predavao ruski jezik i filozofiju.

U razgovoru sa Jelenom Matijević, novinarkom „Novosti„, krajem februara 2016. godine, ispričao je: „Aprila 1946. uhapsili su me oznaši i vezanog odveli u zatvor na Cetinju, u crnogorski Dahau. Pola godine su me mučili, bili, tražili krivicu koje nije bilo. O tom ni danas ne mogu da pričam… Posle sam radio u gimnazijama u Pljevljima, ponovo u Foči, pa u Sarajevu. Januara 1957. prešao sam u sarajevsku Univerzitetsku biblioteku i tu radio do penzije. Tu sam u miru mogao da istražujem i da se posvetim književnosti.“

„Mene, Srbina iz Crne Gore, poslednji rat zatekao je u Sarajevu. Stan mi je srušen 1992. godine i pet meseci živeo sam po podrumima i skloništima. U granatiranju, marta 1993, teško sam ranjen u nogu. Operisan sam i preživeo samo zahvaljujući dobrim ljudima… Zato, mlade pred kojima je budućnost, podsećam na reči Maksima Gorkog: ‘Čovek, kako to gordo zvuči.'“

Čika Jovo bio je stanar Gerontološkog centra u Sarajevu. U razgovoru za „Novosti“, čika Jovo je govorio i o ovom, poslednjem periodu svog života. Ovo je dragoceno svedočanstvo vezano za ono što je korisnicima domova važno, a što se često zaboravlja. A važni su im, kao i svim ljudima na svetu – ljubav i poštovanje.

cika-jova-jovanovic-i-fahira-turkovic-gerontoloski-centar-sarajevo

„Sve slobodno vreme provodim sa svojom prijateljicom Fahirom Turković. Ne znam šta bih bez nje, a i ona bez mene. U dom sam došao marta 1996. godine, a ona dan pre mene. Nerazdvojni smo, vrlo bliski već dve decenije. Čovek ne može biti sam! A, starima, posebno nama, potrebna je ljubav. A dobijam je od Fahire, mog bivšeg đaka sada profesora dr Marka Vukovića iz Trebinja, direktora Gerontološkog centra Ismeta Skoka i zaposlenih… Oni mi produžavaju život i hvala im na mnogo ljubavi koju pružaju starcu od vek i kusur.“

Za života, čika Jova je objavio 222 naučna rada. Njegov poslednji esej „O guslama u Gorskom vijencu„, dat je da se štampa dan pre smrti! U ispovesti „Novostima„, nije skrivao zadovoljstvo što će ostati upamćen kao, zvanično, „najstariji čovek na Balkanu, koji se i posle 100. godine bavi istraživanjem i pisanjem“.