Početna Magazin Godine Ekonomija Branka Trivić: Penziona krađa

Branka Trivić: Penziona krađa

Branka Trivić: Penziona krađa

Šta se dešava sa doprinosima onih koji nisu ostvarili penziju zbog nedovoljno godina radnog staža? O tome piše Branka Trivić za Slobodnu Evropu a Penzin ovaj tekst prenosi u celosti…

izvor: Branka Trivić, Slobodna Evropa

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ako ste u Srbiji uplaćivali doprinose za penziono-invalidsko osiguranje, ali kraće od 15 godina, ne samo da nećete ostvariti pravo na penziju, nego vam Fond penzijsko-invalidskog osiguranja neće ni vratiti novac koji ste do nekog trenutka uplaćivali. Koliko će još vode proteći Dunavom da Srbija, i tom pogledu, postane država poput Nemačke, koja vam u slučaju da se ne kvalifikujete za penziju, vraća novac koji ste uplaćivali?

“Imam 77 godina starosti i osam i po godina staža. Da li mogu da dobijem neku penziju?“, pita jedna građanka.

Zanimljivo bi bilo videti kakva bi prava ova gospođa imala da je radila, recimo, u Nemačkoj.

Posle samo pet godina staža osiguranja, a taj uslov je ispunila, ona bi u Nemačkoj ostvarila penziju. Da je, pak, imala manje od pet godina staža, ne bi dobila penziju, ali bi joj nemački penzioni fond vratio doprinose, preciznije, deo doprinosa koje je kao zaposlena odvajala.

Dakle, kvalifikacioni uslov da se postane nemački penzioner je najmanje pet godina staža osiguranja, ali svi doprinosi koje su zaposleni uplaćivali tokom vremenskog perioda kraćeg od pet godina vraćaju im se.

Da vidimo kako stoji stvar sa Srbijom. S obzirom da je gospođa sa osam i po godina radnog staža državljanka Srbije, ona ne može da se kvalifikuje za penziju jer joj je za to neophodno najmanje 15 godina staža osiguranja, što ona nema. Ono, međutim, gde je na delu drastična razlika između pravno uređene države kakva je Nemačka i Srbije, jeste to što dotičnoj gospođi, za razliku od nemačkog, srpski Fond penzijskog osiguranja neće vratiti doprinose koje je osam i po godina uplaćivala.

Po kom osnovu novac koji je gospođa uplaćivala za sopstvenu penziju, za sebe uzima država? Zašto Fond ljudima koji nisu ostvarili pravo na penziju, ali jesu do nekog trenutka uplaćivali doprinose taj novac ne vraća? Jelica Timotijević, direktorka Sektora Fonda PIO za odnose sa javnošću kaže:

– Zakon o PIO ne predviđa to, niti zakon o doprinosima. Dakle, naše zakonodavstvo ne predviđa mogućnost da se vraća novac ukoliko osiguranik ne ostvari pravo na penziju. Znači, ako neko nema 15 godina staža osiguranja, samim tim ne može da ostvari pravo na penziju.

Na pitanje upućeno Ministarstvu za rad i socijalnu politiku zašto srpski zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju to ne predviđa nismo dobili odgovor.

Ali, s obzirom na činjenicu da zakon ni jednu reč o takvoj situaciji ne kaže – niti nalaže da se doprinosi zaposlenima koji nisu stekli pravo na penziju vraćaju, niti da se ne vraćaju – samo predviđa da se mora imati najmanje 15 godina staža osiguranja i tu staje, zašto se onda Fond PIO poziva na taj zakon? Po kom osnovu je, dakle, odlučio da zaposlenima koji su plaćali doprinose, ali nisu ostvarili pravo na penziju ne vraća uplaćeni novac nego ga zadržava za sebe ili za budžet – svejedno?

Uprkos tome što se ukazuje na komponentu solidarnosti kad je reč o penzionom sistemu Srbije, to se na delu teško vidi.

Naime, u Srbiji, za razliku od mnogih drugih država, i to ne samo najbogatijih, nego i nekih afričkih i azijskih zemalja, nema, recimo, prava na socijalnu penziju, na zagarantovanu minimalnu penziju osobama bez radnog staža. Od svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, takva penzija postoji samo u Sloveniji, pa je tamo primaju i domaćice. Gde se, dakle, očituje ta solidarnost u srpskom penzionom sistemu?

To se pitaju i pravnici, među njima i predsednik Advokatske komore Srbije Slobodan Šoškić:

„Postavlja se pitanje da li se na bazi te opšte solidarnosti taj fond zaista i razvija ili se novac koji ne vraća građanima troši potpuno neodgovorno i neovlašćeno. Taj fond, dakle, meni ne isplaćuje penziju jer je nemam, a neće da mi vrati ono što sam do određenog trenutka plaćao. To nije pravedno jer odnosi treba da se posmatraju na bazi ekvivalenta: ja sam toliko platio i toliku ću imati penziju, a ako nisam plaćao dovoljno dugo da bih imao penziju, onda imam pravo da tražim povraćaj onoga što sam platio. To što imaju Nemci, to je sasvim u redu. Tu se ne igra na kartu solidarnosti nego se igra na kartu interpersonalnog odnosa: ja i Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje; ja vama plaćam toliko i toliko, a ako ne ostvarim pravo zbog koga to plaćam, a to je penzija, onda imam pravo tražim povraćaj svojih uplaćenih doprinosa.“

Neki će u odbranu Fonda reći da se on jedva drži na nogama, da je odnos zaposlenih i penzionera jedan prema jedan, da je stopa zaposlenosti mala, a penzionera sve više, da je još u vreme Miloševića Fond PIO temeljno opljačkan i da se gotovo polovina penzija dotira iz budžeta.

Da, ali ko je kriv za to? Zašto nisu iza rešetaka odgovorni za tu pljačku i zašto od njihove ogromne imovine nije bar delimično naplaćena ta pljačka? Zašto se ne otvaraju nova radna mesta? Zašto su žrtve oni koji su uredno plaćali doprinose?

I ko je odgovoran što je naplata doprinosa za penzijsko osiguranje tako loša a sankcije za njihovo neuplaćivanje praktično nikakve?

Državne institucije protiv poslodavaca pokreću nekakve prekršajne postupke, ali te novčane kazne za njih su više nego smešne.

Država, dakle, faktički toleriše praksu nekažnjavanja poslodavaca što ne isplaćuju plate zaposlenima i doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje.

Dokaz za to je i činjenica da prilikom usvajanja izmena radnog zakonodavstva u Srbiji nije prihvaćeno rešenje da poslodavci koji ne isplaćuju plate duže od tri meseca imaju krivičnu odgovornost.

Poslodavci su, dakle, direktni prekršioci prava zaposlenih, ali oni u kršenju tih prava kao saučesnika imaju i državu, zaključuje Branka Trivić.