Početna Draganova nagrada Draganova nagrada 2016. Balša (Beograd): Šetnja kroz vreme

Balša (Beograd): Šetnja kroz vreme

Balša (Beograd): Šetnja kroz vreme

4. mesto u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“ sa 2. konkursa za najbolju putopisnu priču starijih „Draganova nagrada„. Priča je štampana u zbirci priča „Suveniri iz duše“ koju je izdalo UG „Snaga prijateljstva – Amity„.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Milutin Milošević, Neimar

Izađoh u moju uobičajenu, zbog očuvanja zdravlja, gotovo već obaveznu šetnju. Bio je prelep jesenji dan oko podneva kad sunce ima posebnu jesenju toplinu. To nije toplina inteziteta vrućine, to je toplina kvaliteta, toplina atmosfere i toplina oko srca. To je i posebna toplina boje i svetlosti. Svetlosti ne blještave, zaslepljujuće već dempfovane i kao pozlaćene, prigušene brojnim okolnim senkama kao i zastorima krošanja kroz čije rastere se blago probija kupajući svojim žuto-narandžastim prelivima kućne fasade, zidove, krovove, ulične površine kao, i sve predmete čija je jedna strana kao namerno uvek izložena, okrenuta prema suncu, kao da je željna sunčanja poput nekog velikog guštera. A zbog kontrasta sa senkama druge strane predmeta, utisak topline te osvetljene strane još se više pojačava.

Samo što krenuh, gotovo mehanički, kao po diktatu neke više sile, uputih se da prošetam ulicama Neimara, poznatog starog kraja Vračara i kraja mog detinjstva i mladosti. Predratnog Dedinja kako su ga neki videli i o njemu govorili. Istovremeno shvatih, ne malo zapanjen, da više i ne pamtim kad sam tuda hodao, a kamoli opušteno šetao. Tačno je da sam se odselio pre desetak godina iz Nebojšine ulice u moju novu ulicu, a još pre četrdeset iz Hadži-Milentijeve u Nebojšinu. Ali setih se da sam i pre toga, uvek negde žurio prema centru grada, pa ako sam i sticajem okolnosti prolazio neimarskim ulicama, to sam činio vozeći automobil od koga se u to vreme gotovo nisam odvajao! I zato, sad, dok sam se spuštao Ulicom Maksima Gorkog da bi ušao u Hadži-Milentijevu i nastavio pravo njom prema jezgru Neimara, učini mi se da me od vremena neimarskih uspomena razdvaja velika vremenska praznina, bolje reći jaz dugotrajnog, ali i teško shvatljivog zaborava.

Od prvih koraka, naročito dok sam prolazio pored bivše porodične kuće u Hadži-Milentijevoj 85, i dalje svim toliko mi poznatim okolnim ulicama, osetih čudnu, teško opisivu toplinu koja me je celog prožimala, kako kažu „od glave do pete“. Osećao sam se kao Prust kad je krenuo u potragu za izgubljenim vremenom primetivši kako mi se ono sa svakim mojim korakom polako vraća. Karakteristična mesta u mom hodočašću budila su slikovite uspomene, obnavljala u mojoj svesti ponovo oživele slike prošlih zbivanja sa ipak jasno prepoznatljivim, davnim likovima – učesnicima. U šetnji pored starih, malo promenjenih kuća, pomislih kako su ipak nadživele mnoge od mojih starih suseda, jer ko zna koliko njih više nije među živima.

Prolazeći tako redom pored neimarskih vila, pokušavao sam da se setim imena njenih stanara približnih vršnjaka mojih odavno pokojnih roditelja i da vratim u svest njihove likove. Razmišljajući ko sad stanuje u tim kućama, usput sam sreo i nekoliko potpuno nepoznatih ljudi koji su tu i tamo u njih ulazili.

Kad dođoh do jednog gotovo nepromenjenog visokog zida kuće koja je uvek podsećala na tvrđavu i još kao dete me privlačila svojim neobičnim i zagonetnim izgledom – ugledah na zidu istu staru garažu, pa zavirih automatski i radoznalo prema donjoj ivici njenih ogromnih vrata. Setih se zašto. Kao deca otkrili smo u toj garaži pravu riznicu. Neko je iz te kuće izgleda radio u studiju neke filmske kuće i čuvao u garaži gomilu starih i više neupotrebljivih traka. Jer, igrajući se ispred garaže, primetili smo da često ispod njenih vrata proviri krajičak filmske trake. Kad bi ga povlačili, dešavalo se da izvučemo i na desetine metara! Posle smo u toj providnoj filmskoj traci, okrenutoj prema jakom svetlu, mogli da gledamo u sekvencama čitave deliće raznih filmova. Bilo je to uzbudljivo otkriće za našu dečiju radoznalost. Prvi put u životu smo videli izbliza i držali u rukama celuloidnu traku, napeti od iščekivanja da saznamo koju tajnu ona u sebi krije.

Kad dođoh do prvog ugla ukrštanja sa Ulicom Janka Veselinovića, ja videh slikovito, kao da je bilo juče, scenu dečaka pakosnog izraza kako, držeći za rep jednu mačku, izmahuje njom kao kladivom i baca je nebu pod oblake, da bi je opet pri padu uhvatio i dalje ponavljao sadističku igru. I prenuh se tek kad shvatih da sam zamahnuo nogom, kao i napravio pokret rukom u prazninu vazduha u želji da šutnem u zadnjicu i ošamarim malog dripca kao što sam na istom mestu kad sam imao samo sedamnaest godina – a bio već verni ljubitelj životinja, naročito mačaka – to uradio otprilike krajem pedesetih godina, mada sam znao da mu je otac – u tom, još uvek opasnom, komunističkom vremenu – sudija Vrhovnog suda! Koliko me je dugo vremena i kako namrgođeno njegov otac u susretima streljao pogledom – kad se samo setim. I tada me odmah prođoše žmarci. Pomislih, kad bih ga sad sreo, ako je uopšte još živ, da li bi se možda pomirili?

Prođoh desetak kuća i naiđoh na još jednu kuću jakog spiritualnog zračenja, kuću iz čije se aure pokazalo da izranjaju neki stari duhovi. Vidim, i ne verujem očima, ispred te kuće dresera Lubija i njegovog učenika Reksa, prelepog nemačkog ovčara. Ne čini mi se samo, nego čujem i glas Lubijev: „Sedi mirno, Reks. Donesi novine, Reks. Pozdravi, Reks. Šunjaj se, Reks. Zavijaj tiho, Reks. Hajde, laj glasno, Reks. Hodaj na dve noge, Reks…“ Okolo su već počeli da se skupljaju i radoznali prolaznici. Mahnuo sam Lubiju rukom, po navici, i produžio. Dok sam se udaljavao, pratio me je usput sve tiši dreserov glas. Kasnije, u povratku, u Lubijevom dvorištu primetiću jednog mladog nemačkog ovčara, ali to nije bio Reks.

Stigoh i do parkića, preko puta moje bivše osnovne škole „Svetozar Marković“. Odmah primetih da je terasa, iznad prodavnica u parkiću, prazna. Ni žive duše. Nema tu više ni Piljka, ni Bubeta, ni Zorana Seljaka, ni Mikice, ni Mike Šnicle, ni Sime Ambasadora, ni Nidže, ni Rafa, ni Nine Čarapana… Ne stoje tu više satima gluvareći i smišljajući razne igre sa loptom ili gotovo cirkuski vešte akrobacije na biciklu. Nema više priča ko je koga istabao i ko je koju trebu odvojio kao ni novog dogovoranja na koju ćemo beogradsku igranku u sledeću subotu…

Nekakva me seta obuzima, ali mi je i prijatno, nekako toplo oko duše kad shvatih da je sve to stvarno postojalo i da mogu uvek da ga obnavljam ovako u sećanju, ako opet dođem na ovo meni značajno i tako blisko mesto, mesto moje rane mladosti. Stajao sam desetak minuta naslonjen na ogradu terase kao nekad i priželjkivao da se, možda, bar neko od njih iznenada da se pojavi, i da ću ga već s kraja ulice ugledati kako dolazi, polako se približava. Ali nadah se uzalud!

Siđoh zatim u park i sedoh na jednu klupu na istom mestu gde sam nekad sedeo sa Vesnom. Vratih u sećanje istog trena njen prelepi lik nežne i eterične, vitke plavuše – prave vile. Setih se neke čudne sanjalačke dubine u njenim krupnim ljubičasto-plavim očima, nekog u njoj neobičnog spoja duhovnosti i senzualnosti, spoja stvarnog i opipljivog i nestvarnog, anđeoskog bića koje me je tada tako izluđivalo. Pomislih: „Toliko sam uživao samo da je gledam, kako bih voleo da je sad ugledam. I kako li sad izgleda, i da mora da je još lepa jer takva lepota je neprolazna…“

Krenuo sam kući ulicom Ognjena Price, prvom paralelnom ispod Hadži-Milentijeve. Prošao sam pored kuće u kojoj je stanovala. Sve vreme sam napeto razmišljao da li ću je sresti, da li će se ona iznenada pojaviti na izlazu baš u trenuku mog prolaska. Opet uzalud! Uostalom, setih se da je od tog vremena naše mladosti nikad više nisam video. Možda živi negde daleko, u inostranstvu. A možda i na nebu, među anđelima!?

Obiđoh moj stari Neimar uzduž i popreko. Prošetah njegovim ulicama ukrug i to nekoliko puta. To moje putovanje kroz vreme, kroz muzej starina i uspomena pod otvoreniom nebom, trajaše gotovo tri sata. I vratih se najzad kući, pomalo umoran i još više u nostalgično-setnom raspoloženju, jer nikog poznatog nisam sreo niti je mene neko od prolaznika, kao nekad, prvi pozdravio. Ipak sam, zahvaljujući današnjem danu, doneo novu i važnu odluku: da se odsad, kroz šetnju, često vraćam svom starom drugu Neimaru.

Balša Rajčević, 75
slikar, vajar i pisac, Beograd


Spisak objavljenih priča i pesama sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“ pronaći ćete u članku: Radovi sa II konkursa za najbolji putopis starijih „Draganova nagrada“