Početna Magazin Godine Ama – sirena iz Japana (foto galerija)

Ama – sirena iz Japana (foto galerija)

Ama – sirena iz Japana (foto galerija)

Ame, japanske žene ronioci-sakupljači, nekim čudom malo su poznati simbol kulture ove dalekoistočne zemlje. Većina ama su starije žene (neke rone i do 90. godine života), i danas ih je ostalo oko 2.000. U prošlosti, biti ama značilo je biti žena sa profesijom i nezavisnim finansijskim prihodima – nešto što će žene u svetu dočekati tek nekoliko vekova kasnije…

Foto iznad: Fosco Maraini

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ama (海女) doslovno znači „žena mora“ i spominje se još od 750. godine u najstarijoj japanskoj antologiji poezije (Man’yoshu). Ove žene specijalizovane su za ronjenje na dah, na dubinama od oko 10 metara u veoma hladnim vodama, obučene samo u pregače od konopaca oko bedara, i sa maramama koje su im držale kosu.

Zadržavale su dah oko dva minuta po jednom zaronu, a na poslu su provodile i po četiri sata dnevno sakupljajući školjke, ostrige i morsku travu. Naravno, najdragoceniji ulov bili su biseri.

ama-japan-zena-portret-more
foto: Yoshiyuki Iwase

Tradicionalno, ame su dobijale posebnu značajnu nagradu kada bi našle školjku sa biserom, ali to se promenilo kada je Kokichi Mikimoto (1858-1954) osnovao kompaniju Mikimoto Pearl i počeo da zapošljava ame na brinu o njegovim farmama biseronosnih ostriga. Zbog toga, i oni zapadnjaci koji znaju za ame, povezuju ih samo sa lovom na bisere.

Zanimljivo je i da današnje „tradicionalne“ bele odore ama ronilaca (foto ispod) zapravo nemaju veze sa tradicijom već da ih je osmislio sam Mikimoto kada je primetio da se zapadnjaci veoma iznenađuju golišavim radnicama.

ama-zene-japan-ronjenje

One ame koje su radile za Mikimotoa imale su zadatak da izrone ostrige kako bi se u njih ubacilo zrnce za stvaranje bisera, a zatim da ostrige vrate na morsko dno, dovoljno duboko da budu zaštićene od uticaja plime, talasa, itd.

Pored belog kostima (koji zapravo otežava kretanje pod vodom), Mikimoto je uveo i drvene buriće u ulozi bove za koje su ame privezane, i na kojima su se odmarale i dolazile do daha.

ama-japan-zene-ronioci-bove
foto: Fosco Maraini

Iako se tradicija ama ronilaca održava i danas širom Japana, sama veština njihovog ronjenja na dah većinom je nestala. Od Meiđi ere (1868-1912) ame nose ronilačke naočare, a od 1964. godine i gumena crna ronilačka odela.

ama-japan-podvodna-fotografija
foto: Eishin Osaki

Fotograf Yoshiyuki Iwase (1904-2001) još kao dečak dobio je mali fotoaparat i prve muze bile su mu upravo ove japanske sirene. Zahvaljujući njegovim fotografijama sačuvani su neki od poslednjih prizora pravog ama ronjenja, zajedničkog rada i lepote ama žena i devojaka.

ama1 japan ronjenje na dah
foto: Yoshiyuki Iwase

Za jedan od razloga zašto su ame većinom žene uzima se to što žensko telo ima deblji sloj masti od muškog koji bolje štiti organizam u hladnim vodama tokom višečasovnog ronjenja.

Drugi razlog je to što je biti ama značilo imati posao, biti nezavisna žena, i stvarati čvršće lokalne zajednice.

ama-2-ronjenje-dah-japan

Najviše začuđuje to što je profesionalna karijera ama bila praktično bez ograničenja u godinama, pa je, za razliku od prizora na fotografijama u ovom tekstu, većina ama zapravo u poznim godinama – neke imaju čak do 90 godina!

Danas ima osam puta manje ama nego nekad. Još 1956. godine bilo ih je 17.611, a u 2010. ostalo je svega oko 2.174.

ama-japan-ronjenje-na-dah-biseri
Fosco Maraini

Ame su prikazane i na starim japanskim slikama kao što je ova majstora Kuniyoshi-ja.

ama-tako-kuniyoshi-japan
slika: majstor Kuniyoshi, 19. vek

Slična kultura postoji i u Južnoj Koreji pa je ta zemlja 2007. godine predstavila nameru da zaštiti „henjo“ (haenyo) žene ronioce kao nasleđe kulture kod UNESCO-a, piše blog Gakuran.