Početna Magazin Godine Ekonomija Dividende od zajedničkog bogatstva za sve – smanjenje ekonomske nejednakosti?

Dividende od zajedničkog bogatstva za sve – smanjenje ekonomske nejednakosti?

Dividende od zajedničkog bogatstva za sve – smanjenje ekonomske nejednakosti?

Piter Barns je novinar, uspešan preduzimač i autor knjiga o savremenom kapitalističkom svetu. Zastupa tezu da je potrebno svim građanima raspodeliti na jednake delove dividende od dobara koja su zajednička.

Fotografija: Gradić Sitka na Aljasci

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Piter Barns ne zastupa ideju komunizma, nego ideju koja postoji već par vekova u kapitalističkom svetu, koja se primenjuje u jednoj od saveznih američkih država, i koja bi trebalo da spasi srednju klasu i samo kapitalističko društvo, kao i da spasi planetu od daljih klimatskih promena.


Tomas Pejn je još 1796. godine, u svom delu „Agrarian Justice“ (PDF eng) pisao o dve vrste vlasništva: „Prirodnom vlasništvu, onome koje dobijamo od Tvorca sveta – kao što su zemlja, vazduh, voda… i veštačkom ili stečenom vlasništvu, koje je ljudski izum“.

Druga vrsta vlasništva, smatra Pejn, neminovno mora biti raspoređena nejednako, ali prva vrsta pripada svima podjednako. Ona je stečena sa rođenjem svakog muškarca i žene, i „nije milostinja već pravo“.

Pejn je otišao korak dalje i predložio praktičan način za primenu tog prava: stvaranje „nacionalnog fonda“ kako bi se svakom muškarcu i ženi isplatila jedna veća suma u 21. godini, a nakon 55 godine isplaćivala suma od oko 1.000 dolara mesečno. Prihod bi stizao od onoga što je Pejn nazivao „najam zemlje“ koji bi plaćali zemljoposednici. Čak je i matematički pokazao kako bi ovo moglo da uspe.

Pejn je prepoznao način na koji bi zemlja, vazduh i voda mogli da budu unovčeni ne samo za dobrobit nekolicine već i za dobro svih. On je takođe video način na koji bi ovo moglo da se sprovede na državnom nivou.


Piter Barns smatra da je Tomas Pejn napravio izuzetnu analizu i da je vreme da se ona primeni svuda.

Međutim, iako je ova ideja čak primenjena i u svetski popularnoj igri Monopol, gde svi učesnici pre početka igre dobijaju istu svotu novca, većini Amerikanaca ova ideja je strana. Postavlja se pitanje da li bi tako nešto predstavljalo socijalnu pomoć, ili neku vrstu preraspodele dobara; da li bi zahtevalo veće poreze ili veću vladu?

Jedna američka država – Aljaska, međutim, nema dilemu: oni ne žele da se odreknu prava koje je uvedeno u vreme Džeja Hamonda koji je bio republikanski guverner ove države od 1974. do 1982. godine. Tada je, na njegovu inicijativu, donesen zakon kojim je prvi put u savremenom svetu uspostavljen sistem isplate jednakih dividendi svakom stanovniku države.

U Hamondovom modelu, novac dolazi ne od poreza već od nafte: zajedničkog prirodnog bogatstva stanovnika Aljaske. Koristeći prihode od tog dara prirode, Stalni fond Aljaske (Permanent Fund Dividend Division) svim stanovnicima isplaćuje jednake godišnje dividende od oko 1.000 do preko 3.000 američkih dolara. (Ovo navodi Piter Barns, negde se navode manji iznosi u prošlosti. Zvanični podatak je da je u 2014. godini dividenda iznosila 1884 dolara).

Dakle, četvoročlana porodica dobija četiri ovakve dividende. Iako ovo nije dovoljno za život, to je suma koja lepo dopunjuje druga primanja stanovnika Aljaske. Redovno isplaćivanje ovih dividendi već više od 30 godina, podstaklo je ekonomiju zemlje, smanjilo siromaštvo i dovelo do toga da Aljaska bude jedna od američkih država u kojoj je ekonomska nejednakost najmanja.

Ima nekoliko razloga zbog kojih Piter Barns smatra da bi ovaj model trebalo da preuzmu i druge američke države.

Prvi i osnovni razlog jeste propadanje američke srednje klase. Retki su poslodavci koji danas nude ono što su svojim zaposlenima nekada nudila velika preduzeća kao što su IBM i General Motors: pristojne plate, zdravstveno osiguranje, plaćene odmore i definisane penzije. Teško da će u budćnosti situacija biti bolja. Svi su pokazatelji da će plate biti još manje, a socijalno i zdravstveno osiguranje još lošije.

Drugi razlog zbog kojeg bi valjalo razmisliti o ovome jesu, smatra Barns, klimatske promene. Deluje neobično da dividende koje su zasnovane na nafti mogu predstavljati lek za klimatske promene, ali upravo to se dešava na Aljasci, tvrdi Barns.

Ako bi ostale američke države koristile drugo opšte dobro – vazduh i novac za dividende dobijale od naplate preduzećima i pojedincima koji ga zagađuju, došlo bi do značajnih promena nabolje. Veći troškovi usled zagađivanja vazduha naveli bi preduzeća da manje sagorevaju fosilna goriva i da više ulažu u obnovljive izvore.

Sa druge strane, domaćinstva koja koriste manje „prljave energije“ profitirala bi (jer bi njihova dividenda bila veća od troškova) dok bi domaćinstva koja koriste „prljavu energiju“ morala da plate. Tako bi i kompanije i domaćinstva bila podstaknuta da urade ono što je ispravno.

Treći razlog jeste dugotrajna ekonomska stagnacija SAD. Smanjenje poreza za bogate koristilo je samo bogatima i nikome više, a prema časopisu Foreign Affairs, ni upumpavanje milijardi dolara u banke nije stimulisalo američku ekonomiju. Ono što je potrebno jeste sistem koji neprestano osvežava potrošnju srednje klase.

Ovaj sistem, ističe Barns, ne bi zahtevao ni nove poreze ni nove vladine programe – jednom kada se uspostavi, on je isključivo zasnovan na tržištu. Pošto svima distribuira zakonski prihod od vlasništva, ovaj sistem ne potpada pod socijalnu pomoć.

Piter Barns piše da vredi napomenuti da su dividende Aljaske izuzetno popularne. Hvale ih i demokrate i republikanci, kao i svi glasači. Pokušaj iz 1999. godine da se novac iz Stalnog fonda Aljaske prebaci u državni trezor, odbačen je na referendumu sa 83 odsto glasova.

Razlozi za ovoliku popularnost prilično su jasni. Stanovnici Aljaske ne doživljavaju svoje dividende kao socijalnu pomoć ili preraspodelu dobara. Prema rezultatima nekoliko anketa, većina stanovnika Aljaske svoje dividende vidi kao njihov zakonit udeo od prirodnog bogatstva svoje države. Prema tome, ne postoji stigma vezana za njih i svaki politički pokušaj da se one smanje shvata se kao ugrožavanje prihoda od legitimne imovine.

Štaviše, pošto su dividende univerzalne a nisu vezane za imovinsko stanje, one ujedinjuju, a ne šire razdor među stanovnicima Aljaske. Ako bi ih samo „sirotinja“ dobijala, „bogataši“ bi bili ogorčeni. Univerzalnost omogućava da svi budu na istoj strani. Niko nije demonizovan, a veliko biračko telo štiti dividende od političkih napada.

Barns smatra da bi prijavljivanje u svim američkim državama moglo da se izvede, kao i na Aljasci, putem interneta, i da bi i uplate mogle ići elektronski, što iznosi nekoliko penija po transakciji.

Teži deo predstavlja prikupljanje sredstava. U svojoj poslednjoj knjizi With Liberty and Dividendes For All, Barns piše kako bi, tokom vremena, SAD mogle da skupe dovoljno sredstava da isplaćuju dividende od po 5.000 dolara po osobi godišnje. U početku, veći deo prihoda bi dolazio od prodaje dozvola za ispuštanje ugljenika u vazduh. Kasnije, više prihoda bi moglo doći od finansijske infrastrukture, od patenata i autorskih sistema kao i od elektromagnetnih talasa.

Jer, danas, smatra Barns, Pejnova osnovna ideja – da svako ima pravo na jednak prihod od opšteg dobra, može da se primeni ne samo na prirodne izvore već i na društvene tvorevine. Kao primer, Barns navodi ogromnu vrednost koju imaju pravna, intelektualna i finansijska infrastruktura SAD, Internet i privreda u celini. Ovu vrednost nisu stvorili pojedinci ili korporacije; nju je stvorilo američko društvo, te stoga pripada svima podjednako.

U pravednijoj ekonomiji, nešto od toga bi zapravo bilo distribuirano svima. Idealni mehanizam za ovo bile bi dividende od opšteg dobra – jednostavan, transparentan i neposredan sistem, zasnovan na suvlasništvu a ne na preraspodeli i politički prihvatljiv.

Ono što je najbolje u ovome, smatra Barns, jeste da, ako bi se Pejnova ideja i model Aljaske primenili na dovoljno velikom nivou, implikacije bi bile ogromne. Sadašnji pravac razvoja kapitalizma koji vodi ka širenju nejednakosti i uništavanju prirode, bio bi samokorigovan. Umesto plutokratije i klimatskih promena, tržišna privreda bi stvarala zajednički i ekološki prosperitet. I to bi bilo postignuto skoro automatski, bez potrebe za posebnim intervencijama vlade.

Da li Piter Barns sanja otvorenih očiju? Možda, kaže, ali su nekada zvučale kao utopija i ideje o univerzalnom pravu glasa i socijalnoj zaštiti. Zaključuje da bi dividende od zajedničkog bogatstva mogle biti sledeći korak u dugom kretanju Amerike ka jednakim pravima za sve i mogle bi biti ona prekretnica koja bi dovela do nove verzije kapitalizma.